Na području Bugojna tijekom 1993. i dijelom 1994. godine odvijao se pakao, a Dževadu Mlaći i Selmi Cikotiću koji se terete za zločine nad ratnim zarobljenicima Hrvatskog vijeća obrane započelo je suđenje.

Radi se u ovoj jezivoj priči o grubom kršenjenju pravila međunarodnog humanitarnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima i zarobljenim civilima, a u ovom srednjobosanskom gradiću život je, pateći do posljednjeg daha, izgubilo 26 zarobljenih Hrvata iz Bugojna, dok se za tijelima njih 15 još uvijek se traga.

Tukli ih do iznemoglosti

Zarobljeni Hrvati su, prema optužnici, u zatvoru u gradu najprije mučeni i premlaćivani, nakon čega su odvedeni u posebne prostorije na planinski lokalitet Rostovo, nedaleko grada, gdje su likvidirani.

Spasiti se uspio jedino Željko Miloš, bivši pripadnik Vojne policije HVO-a, koji je igrom sudbine uspio izbjeći da ga mudžahedini ubiju. Svoje mučne priče prisjetio se za Večernji list.

Miloš je s postrojbom Vojne policije odsječen u hotelu Kalin u Bugojnu, s još 35 svojih suboraca koji su ostali u okruženju. Kada im je nestalo hrane i oružja predali su se i onda je krenula tortura i mučenje. Prvo smo odvedeni u salon namještaja u jednu podrumsku prostoriju bez svjetla.

“Koliko jer tu bilo maltretiranja! Prozivali su nas i tukli. Bugojno nije velika sredina i svi smo prepoznali one koji su nas tukli i mučili. Znam svakoga imenom i prezimenom. Odatle su nas vodili da pokapamo njihove mrtve i kopamo rovove na crti prema Srbima”, ispričao je.

Poslije su ih prebacili u zgradu škole “Vojin Paleksić”, gdje se horor nastavio. Stražari su ih tukli do iznemoglosti, a onda su završili u logoru na Iskrinu stadionu. Tu su se, kaže, događale najstrašnije stvari. Navlačili su im vreće na glavu i tukli ih do besvijesti…

Nema gdje nije ratovao: Zadarsku vojničinu na kraju ubio jedan pogrešan korak

“Bio sam svjestan da moram pokušati pobjeći, inače sam gotov”, shvatio je tada Miloš.

Milošev spas započeo je bijegom od stražara kad su ga vodili u Rostovo, elitni centar za obuku Armije BiH koji su vodili instruktori iz Pakistana i Afganistana. U tom je surovom centru svaki musliman završio obuku tako što je trebao ubiti čovjeka koji je iz skupine “neprijatelja”, kako bi stekao iskustvo smrti.

Srećom, Željko je izbjegao ovaj kamp smrti. Bježao je divljinom čak 50 kilometara, bez hrane, a nakon osam dana uspio je doći do položaja HVO-a gdje je ranjen u lijevo rame.

“Krenuo sam južno prugom prema Uskoplju i Rami. Razrušene hrvatske kuće bile su mi znak da su tu muslimani. Pozdravljali su me s ‘merhaba’ jer su, vidjevši me onako bradatog i zapuštenog, mislili da sam mudžahedin. Napadali su me divlji psi, imao sam bliski susret s mrkim medvjedom, poželio sam da mi skrati muke, bolje da ne padnem u šake dušmanima, međutim on me samo onjušio i mirno otišao dalje”, prepričava kalvariju.

Stražarsko mjesto HVO-a vidio je na Osojnici. Iako im je viknuo da ne pucaju, uskoro ga je pokosio rafal. Unatoč boli, uspio im je reći da nije mudžahedin pa je završio u bolnici u Rami. Iako su liječnici “otpisali ruku” i mislili da neće još dugo ostati na životu, Miloš je još jednom izbjegao smrt.

Do sada je svjedočio na sudu bezbroj puta, upozoravao gdje su ljudi nestajali i ubijeni, išao je i u Haag davati iskaz. Govorio je i predstavnicima Crvenog križa gdje da traže pobijene. Dobili su dozvolu tek kad su mudžahedini napustili Rostovo. Volio bi kad bi se pronašla tijela njegovih suboraca da se dostojno pokopaju…

Objava Hrvat Željko jedini preživio logor smrti mudžahedina: ‘Kad sam vidio HVO, pucali su u mene’ pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.