Najstariji muškarac na planetu je 114-godišnji Venezuelanac Juan Vicente Pérez, rođen 27. svibnja 1909. Najstariji Hrvat ikad bio je Josip Kršul, veteran bitke kod Iwo Jime, rođen 1911., a preminuo 2021. u dobi od 109 godina u Selcu. U Hrvatsku se vratio kao stogodišnjak, iako je bio američki državljanin. Hoće li Joža Manolić srušiti bar jedan od ta dva rekorda? Proslavio je 104. rođendan. “Crni Joža” uhićen je 1941. kao ilegalac i komunist, no ustaše su ga ubrzo iz nekih razloga pustile iz zatvora. Kasnije, kad je on postao šefom zatvorskog sustava u Hrvatskoj, puštanja nisu išla tako olako, osim u slučaju njegova brata koji je bio u ustašama (drugi brat mu je u ustašama i poginuo).

Bio je visoki dužnosnik Udbe zadužen za sve političke zatvorenike u Jugoslaviji, ispratio je Stepinca na robiju s koje nikad nije izašao živ (prema mnogima, upravo njegovom zaslugom), da bi jednog dana, u osvit demokracije, već zaboravljeni stari udbaš postao osnivačem stranke koja u imenu ima “demokratska”. Postao je premijerom Hrvatske, nakon Mesića koji je na dužnosti bio manje od mjesec dana, nedugo nakon prvih demokratskih izbora, i bio na tom mjestu kad je započeo proces osamostaljenja. Usred rata pokušao je, s Mesićem, pučem unutar stranke, uz pomoć stranih tajnih službi, srušiti Tuđmana i odvesti hrvatsku politiku nekim sasvim drugim putom od onog Tuđmanova, što bi u vremenu u kojem je on drmao Udbom bila veleizdaja i završila bi strijeljanjem po kratkom postupku, ali kako Tuđman ipak nije bio diktator kako mu se imputiralo, prošao je nekažnjeno. Kao što je prošao nekažnjeno i za navodne ratne zločine koje je počinio u Brezovici odmah nakon završetka rata: izvukao se od suđenja, unatoč strahotama navedenima u optužnici. Jer “nećemo valjda suditi antifašistima”.

Dakle, bio je među onima koji su uspostavili Titovu Jugoslaviju, kasnije među onima koji su uspostavili Republiku Hrvatsku. Bio je zakleti komunist još otkako je bio maloljetnik, da bi se pod stare dane obratio i ispovjedio. Bio je na vlasti i u oporbi i u onom i u ovom režimu. Njegov život na neki način utjelovljuje hrvatska lutanja i hrvatske tragedije tijekom 20. stoljeća, bio je upleten i upućen u sve, njegov utjecaj nikad nije posve nestao. Manolić još nije umro, a kad će, ne zna se, no i nakon njega će nam ostati njegovo nasljeđe – nesretno nasljeđe proizašlo iz Udbe i njezine uloge u stvaranju RH. I, naravno, hrvatska sramota da je nakon svega, na račun svojih sumnjivih zasluga iz još sumnjivijih motiva, izbjegao ljudskoj pravdi za svog života. Manolić će jednog dana, vjerojatno, ipak umrijeti – iako mnogi ne vjeruju u to. Udba će, bojim se, živjeti vječno u nelustriranoj našoj.

Razina Staljinove propagande

Milanović je uletio u izbornu kampanju kao šerif u salun na Divljem zapadu i izvukao revolvere pucajući iz njih po svima koji su se unutra zatekli. Lakoća i brzina kojom ispaljuje živopisne uvrede velikog kalibra u svim smjerovima fascinantna je. Sve se kod Milanovića svodi na dehumanizaciju protivnika, na crtanje njih kao karikatura. Oni su nilski konji, gangsteri, prostitutke, herojski zečevi, narikače, plaćenici, skupljači pokemona, komunistički gojenci, udbaški drukeri, korumpirani ludonje, protuhe, kriminalne vucibatine, Thelma i Louise, dileri, lovci u mutnom, opušci, dvorske lude, prodavači boze, vucibatine, šake jada, stajske muhe, teroristi, babe na placu, udavi, kriminalna kabala, propalice te još puno toga drugog.

Negativne kampanje nisu danas rijetkost, čak prevladavaju, ali Milanović je sve vratio na razinu propagande komunističkih režima protiv kapitalista, na karikature iz Staljinova “humorističkog” krokodila koji je sve zapadne lidere crtao kao zmije, štakore i tomu slično, i nacističke koja je Churchilla oslikavala kao pijanog, debelog i pohotnog pajaca, a Roosevelta kao gangstera, židovskog slugu i kripla s ružnom ženom. Politika je u njegovoj kampanji nebitna. Nema je, ne spominje se. Nema u njoj iznošenja ikakvih argumenata, činjenica. Nema ni ljudi ni ideja ni planova ni programa, ničeg osim običnih ad hominem napada, što je najprimitvniji oblik rasprave.

Holjevac savršeno objasnio ono što muči većinu Hrvata: ‘Zašto zapošljavamo nestručne ministre?’

Hoće biti kao Eastwood

Ne govori se o politikama jer ih SDP zapravo nema, nema ni razrađen program, bar ne takav o kojem bi itko išta znao, kao što nema ničeg drugog s čime bi mogao izaći, osim Milanovićeve percipirane popularnosti u narodu. I sve su karte stavili na njega. A on se na HDZ obrušio rječnikom i stilom dostojnim mafijaša i sudionica srpskog realityja koje su se posvađale oko toga koja je veća opajdara i plastičnjača. Htio bi biti cool i opasan kao Clint Eastwood ili Michael Caine, a sve više izgleda kao Zdravko Mamić. S tim da je Mamić bar od Dinama napravio nešto, a Milanović od Hrvatske, dok je bio premijer, nije napravio baš ništa. Obećavao je velike demokratske reforme, brda i doline, a na kraju mu je mandat protekao u provođenju čistki unutar stranke i uklanjanju potencijalnih konkurenata za čelno mjesto unutar stranke i pripadajućih frakcija, čime ju je sveo na ono što je danas (istu grešku ponovio je i Plenković!). I sjedenju u Taču u stanci između čitanja jutarnjih novina uz kavicu i popodnevnih revijalnih aktivnosti.

Milanović ne govori ni o svojim postignućima, jer ih baš i nema, najveće mu je kao premijeru bilo to što je Hrvatskoj umalo uspio natovariti sankcije EU-a zbog “lex Perkovića”. Track record baš mu i nije nešto, iako mu je CV impresivan.

Ne spominje ni ljude jer SDP na izbore izlazi s istim ljudima koje vuče sa sobom već 20-30 godina, ofucanima kao baloner detektiva Columba iz legendarne serije, s ljudima koji su činili Milanovićevu vladu prije 13 godina, a neki se vuku još od Račanova vremena. SDP je postao gerijatrija. No sipanje uvreda, kako se čini, neće biti dovoljno da bi se porazilo HDZ, čak i ovakav notorno korumpiran i ideološki prilično nedefiniran te praktički sveden na lik i djelo Andreja Plenkovića. Negativna kampanja dvosjekli je mač i može lako eksplodirati u lice onom tko je vodi. Ovo sve skupa ostavlja dojam da SDP zapravo nema što ponuditi, osim maglovitih i fiktivnih “rijeka pravde”, pa se radije koncentrira isključivo na blaćenje HDZ-a, bez spominjanja svojih komparativnih prednosti. Za koje je, doduše, teško reći koje su točno jer su godinama kritizirali HDZ zbog nepoštovanja institucija pravne države, da bi na kraju počeli tući po njima iz svih oružja.

Teško se može obraniti

To ne znači da Plenković nema problem s Milanovićem. Jer, ako vam netko opsuje majku, nema smisla odgovarati mu argumentirano i objašnjavati bilo komu bilo što. Ispadate defenzivni i patetični. Na argumente se odgovara protuargumentima, ali na uvrede možete ili odgovoriti drugim uvredama, čime zapravo poručujete da vas je to pogodilo, ili ih ignorirati, što u izbornoj kampanji zapravo nije moguće.

U takvim kampanjama, kažu znanstvenici koji su ih analizirali, obično je najbolje ne spuštati se na tu razinu i ostati uporan u priči o svojim dosezima i uspjesima, planovima i idejama. To Plenković i radi. Problem je, kao prvo, što birači u pravilu bolje reagiraju na jake emocionalne podražaje, ne na zdravorazumske i racionalne govore. Jake riječi i glupe parole uvijek se bolje primaju u javnosti od jakih argumenata i pametnih objašnjenja.

A usto, Plenković se teško može braniti od optužbi da je HDZ razbojnička družina jer mu je pun Remetinec bivših ministara. Taj si je problem Plenković stvorio sam. On je trebao znati što njegovi ministri rade. Trebao je, za one koji su muljali, znati da muljaju. Ako nije znao, znači da baš i nije neki lider, da ga prave budalom i vozaju. Ako je znao, a okretao glavu, još gore. On često govori kako je broj uhićenih ministara i općenito HDZ-ovaca dokaz da se Vlada bori protiv korupcije, no to jednostavno nije istina, to je samo dokaz da institucije (koje bi Milanović razrušio) rade svoj posao, više unatoč Vladi nego zahvaljujući njoj.

Milanoviću se u jednom ne može konkurirati

Plenković je to mogao u velikoj mjeri izbjeći da je na vrijeme uklanjao iz svoje vlade takve ljude, prije nego što mu je USKOK došao po njih. No on je neke od njih štitio do kraja, a i prije same kampanje oštro je napao Lauru Kövesi zbog istrage u Ministarstvu kulture i još Ninu Obuljen Koržinek postavio za članicu izbornog stožera. Istina, nije da je kao njegov protivnik uspio natjerati EU da pokrene postupak uvođenja sankcija braneći udbaške ubojice, ali to daje materijala Milanoviću za svakodnevne logoreje. Koje, sa stalnim šmrcanjem, grčenjem čeljusti, razdražljivošću i često nepredvidivim i agresivnim ponašanjem, čine zatvoreni krug indicija, da se poslužim terminom iz Turudićeve presude Sanaderu.

No sad nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom, kampanja je u tijeku i Plenkoviću je, smatram, najpametnije ustrajati na pričama, ma kako pretjeranima, o velebnim uspjesima svoje vlade i ignorirati Milanovićeve napade koliko god je to moguće. U svakom slučaju, najgluplja stvar koju može učiniti jest da pokuša parirati Milanovićevu umijeću vrijeđanja. Prvo zato što time skreće kampanju s onog u čemu je HDZ najjači, a to je usporedba rezultata njegove i bivše Milanovićeve vlade, na ono u čemu je najslabiji, a to su moralne kvalitete HDZ-ovih ministara i dužnosnika – odnosno, njihova sklonost lopovluku i kokošarenju. A drugo, zato što tu jednostavno ne može konkurirati Milanoviću: umijeće vrijeđanja ljudi Milanoviću je urođeno, on dobro barata riječima, prirodni je agresivac i bully i ima kakvu-takvu osobnu karizmu, uglavnom na račun nepredvidivosti i sirovosti. Plenković pak nema ni spomena vrijednog smisla za humor, kamoli da bi raspolagao nepodnošljivom lakoćom prekomjernog verbalnog granatiranja poput Milanovića.

Ni u SDP-u ne cvjeta cvijeće

SDP pak ima svojih problema. Prošlog sam tjedna pisao kako je njihova strategija stavljanja svega na Milanovića rizična i kako im prijeti nestanak s političke scene kao jake i ozbiljne stranke ako im to ne uspije. A Peđi Grbinu ta je sudbina zajamčena neovisno o uspjehu stranke na izborima. Očito nisam jedini koji tako misli, tu je i Puhovski s kojim se začudo moram složiti o većini toga što je zadnjih tjedana izrekao o kampanji, ali i Tonino Picula, kojeg sam apostrofirao kao jednog od vrlo rijetkih preostalih SDP-ovaca čije ime nešto znači i koji nisu tek Milanovićevi minioni.
Picula je izašao iz briselske hladovine u koju se sklonio kad je shvatio da u Milanovićevu SDP-u nema što tražiti, i čini se da je odlučio preuzeti kormilo SDP-a ako ovaj ne uspije osvojiti vlast idućeg mjeseca. Za što je očito procijenio da se neće dogoditi.

Picula bi tako mogao postati SDP-ov Plenković. Podsjetimo, Plenković je također preuzeo HDZ vrativši se iz Bruxellesa nakon pada Karamarka kojem su kumovale neke pogrešne procjene, prije svega o koaliciji s Mostom, medijska haranga i Dalija Orešković. No najviše “puč” unutar samog HDZ-a. Ubrzo je preuzeo kormilo Vlade, smijenivši Tihomira Oreškovića – onako usput, jedinog hrvatskog premijera koji je uspio smanjiti javni dug, i to u vrlo kratkom roku – i postao tek drugi premijer Hrvatske koji je osvojio drugi mandat na izborima.

Holjevac: ‘Je li Hrvatska postala kao Srbija 80-ih, a Milanović dobio Gazimestanski sindrom?’

Obojica su, dakle, briselski dečki, i kao što je Plenković ostavljao dojam uglađenosti i kultiviranosti naspram Karamarkove opcije (ne toliko samog Karamarka!), tako i Picula ostavlja dojam civiliziranosti i kulture spram Milanovićeva verbalnog divljaštva. Obojica su u osnovi centristi, realni političari, Picula je blago desno, a Plenković lijevo od svog stranačkog mainstreama, obojica su bila u stranačkoj nemilosti i obojica su čekala svoju priliku da preuzmu vlast u stranci. Plenković ju je dočekao 2016., kad je izgovorio čuvenu rečenicu kako “stranka ne može biti talac niti jednog svog člana”. U međuvremenu je postala njegov talac, no ovdje je to nebitno.

Picula, naravno, nije zadovoljan time što ga Grbin nije stavio na mjesto na listi koje mu jamči prolaz u Europski parlament, ali kaže da se već s tim susreo ranije, kad ga je Milanović kandidirao nisko, ali je prošao rekordnim brojem preferencijskih glasova. On sad jasno govori da cilja na čelno mjesto stranke i otvoreno kritizira Milanovića i Grbina zbog nepotističke kadrovske politike, stavljanja svojih nesposobnih prijatelja visoko na liste, kockanja s ugledom, pa i opstankom stranke. Izgovoreno ne ostavlja mjesta dvojbi: on zapravo govori da stranka ne smije biti talac Zorana Milanovića, slijedeći tako Plenkovićeve riječi od prije osam godina. Picula očito računa s tim da bi gubitak izbora bio kraj za kompletno sadašnje vodstvo SDP-a i za Zorana Milanovića, ali ne i za SDP. I da bi ga on mogao vratiti na tvorničke postavke. Može li? Ako itko može u ovom trenutku, može on.

Objava Holjevac tvrdi: Milanović se služi propagandom Staljina i nacista, a postoji i dosta nezgodan razlog pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak