Nakon što su se iz riječkog komunalca Vodovod i kanalizacija pohvalili početkom radova na novom uređaju za biološko pročišćavanje otpadnih voda (UPOV), koji će niknuti tik do postojećeg, već iziritirani radom kontejnerskog terminala na Brajdici zbog buke i zagađenja, reagirali su iz Vijeća Mjesnog odbora Centar-Sušak, fokusirajući se na potencijalne opasnosti spremnika bioplina, jednog segmenta tog budućeg pročistača voda na Delti.

– Što se tiče smještaja bioplina, stručna javnost je nepodijeljena, takvim postrojenjima nije mjesto i ne smiju biti u središtima gradova. Kod projektiranja i izgradnje tehnoloških postrojenja za dobivanje bioplina mora se voditi računa o njihovom sigurnom radu.

Prije svega, to se odnosi na tijek kemijskih industrijskih procesa i na moguće kvarove koji se mogu pojaviti. Problemi vezani za rad bioplinskih postrojenja predmet su mnogih znanstvenih publikacija upravo radi opasnosti za zdravlje i život ljudi.

Prema studijama čak 12 posto nesreća vezano za takva postrojenja klasificirano je kao velike nesreće, ustvrdila je, između ostalog, predsjednica VMO-a Centar-Sušak Azra Zubić-Zec u otvorenom pismu riječkom gradonačelniku, pozivajući se na određene znanstvene članke koji se bave problematikom bioplinskih postrojenja.

– Da bi bilo 100 posto sigurno, ta udaljenost trebala bi iznositi više od 11 kilometara, a na udaljenosti manjoj od jednog kilometra postoji više od 80 posto šanse da će se ugroziti sigurnost i zdravlje stanovnika.

U Rijeci udaljenost od zgrada na tržnici iznosi 300 metara, a od onih, primjerice, u Strossmayerovoj 450 metara.

Građani MO-a Centar-Sušak već dovoljno pate zbog rada kontejnerskog terminala na Brajdici zbog buke i zagađenja, a sada im se u njihovo područje postavlja još jedna potencijalna eko-bomba, o čijem negativnom utjecaju na zdravlje i sam život nisu bili obaviješteni, niti je itko o tome do sada javno govorio i upozorio.

Očito nije dovoljno što je ovakvim vizijama i planovima razvoja Rijeke degradiran sav urbani prostor i sveden na puko služanstvo raznim kapitalima, nego sada se dovodi u pitanje i sama sigurnost života u centru grada, zaključuje se u javnom obraćanju ove riječke mjesne samouprave, gdje se riječku i županijsku vlast podsjeća kako su »obmanule građane vezano za odlagalište na Marišćini«.

Ispod radara

Uistinu, kad čovjek malo bolje stane i razmisli, cijeli taj projekt novog UPOV-a s bioplinskim postrojenjem kao da je prošao ispod radara, »izgubio« se u onim silno suhoparnim, a istovremeno i kompliciranim nizovima pojmova i riječi, uobičajenim kad se govori i piše o projektima koji se sufinanciraju novcem iz europskih fondova.

K tome, valja imati u vidu i da je Studija izvedivosti projekta aglomeracije Rijeka, čiji je sastavni dio i novi UPOV na Delti, rađena još u prošlom desetljeću, da bi od strane Europske komisije i JASPERS-a bila odobrena 2018. godine.

Prema kronologiji koju smo dobili iz riječkog ViK-a, paralelno je izrađena i Studija utjecaja na okoliš javne odvodnje aglomeracije Rijeka kojom je, između ostalog, obrađena procjena posljedica izvanrednog događanja na bioplinskom postrojenju.

Nakon javnog uvida i rasprave, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode još je 2016. godine izdalo rješenje o prihvatljivosti zahvata aglomeracije Rijeka za okoliš.

Kako se pozivaju iz ViK-a, u postupku ishođenja lokacijske dozvole za novi pročistač otpadnih voda na Delti, Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je posebne uvjete iz područja zaštite od požara, dok će se kod ishođenja građevinske dozvole zahtijevati potvrda istog ministarstva da su glavnim projektom predviđene sve propisane i posebnim uvjetima tražene mjere zaštite od požara.

Kao što je nedavno komunicirano, novi UPOV, čiji će se objekti i postrojenja, među kojima je planirani spremnik bioplina zapremnine 3.000 kubičnih metara, prostirati na nešto više od 21.000 četvornih metara na Delti, a realizirat će se po fazama, shodno čemu će se izdavati i građevinske dozvole.

Prvotni idejni projekt koji datira iz 2016. godine, i na temelju kojeg je za novi pročistač na Delti izdana lokacijska dozvola, izradile su osječka tvrtka Hidroing i švicarski BG Ingénieurs Conseils SA.

Upravo na temelju tog idejnog projekta proveden je međunarodni tender za izvođača radova i sada je na zajednici kineskih tvrtki, koje su dobile ovaj posao vrijedan gotovo 70 milijuna eura bez PDV-a, da izrade glavne projekte i po fazama i ishoduju građevinske dozvole.

Tršćanski pročistač

Direktor riječkog ViK-a Andrej Marochini apostrofira kako je tehnologija novog pročistača otpadnih voda na Delti takva da će se u predviđenom spremniku bioplina kod normalnog rada cijelog postrojenja zapravo nalaziti minimalna količina bioplina – smjese plinova u kojoj je većina metan.

– U Europi su na više lokacija u urbanim područjima izgrađeni spremnici bioplina u sklopu UPOV postrojenja i do sada nije bilo neželjenih situacija. Jedan od takvih pozitivnih, i nama najbližih, primjera je i tršćanski uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, Depuratore di Servola, koji ima jednaku BAF tehnologiju i kapacitet od 200.000 ekvivalent stanovnika kao i naš novi riječki pročistač.

Bioreaktori su ključni u urbanim uređajima za pročišćavanje otpadnih voda i omogućuju efikasno pročišćavanje otpadnih voda. Njihova primjena osigurava zaštitu okoliša, smanjuje zagađenje vodnih tijela i omogućava recikliranje vode. Anaerobni digestor se koristi za tretman visoko organskog otpada iz otpadnih voda bez prisutnosti kisika.

U digestoru mikroorganizmi razgrađuju biološki materijal i, kao nusproizvod, proizvode bioplin odnosno metan koji se na lokaciji koristi kao energent za proizvodnju topline koja je potrebna za sušenje mulja iz otpadnih voda, navodi Marochini.

U slučaju novog UPOV-a na Delti to znači bioplin će se koristiti za proizvodnju toplinske energije, potrebne za rad digestora.

– Iz spremnika, preko puhala bioplina, isti će se transportirati do plamenika na parnom kotlu za proizvodnju vodene pare. U tom će goraču bioplin izgarati i pri tome zagrijavati vodu u parnom kotlu. Tako proizvedena vodena para dalje će se voditi cjevovodima do sušača mulja, u kojem će dolaziti do isparavanja vode, a ujedno i sušenja mulja, što je zahtijevano natječajnom dokumentacijom.

Kad ne bi bilo bioplina, umjesto njega morao bi se koristiti gradski plin ili ukapljeni naftni plin, što bi dodatno povećalo operativne troškove u radu postrojenja i stvorilo dodatne emisije ugljičnog dioksida jer bi se nastali bioplin trebao na neki način zbrinuti, pojašnjava Marochini cijeli taj proces i nužnost bioplina.

Dvije membrane i baklja

Ističe i kako će spremnik bioplina na Delti biti opremljen svom sigurnosnom armaturom koja će spriječiti nastajanje opasne situacije, poput eksplozije, širenja neugodnog mirisa ili požara.

– Spremnik bioplina bit će izveden s dvije membrane – unutarnjom za prihvat plina i onom vanjskom, za zaštitu unutarnje membrane. Kao dodatni element sigurnosti, bit će ugrađena i plinska baklja koja će spaljivati viškove bioplina na siguran i ekološki prihvatljiv način, ističe Marochini.

Ne propušta dodati da je spremnik bioplina i njegov položaj u prostoru u skladu sa svim mjerodavnim zakonima i pravilnicima koji reguliraju to područje.

– Spremnik suviška bioplina zapravo će služiti kao međuspremnik u kojem se metan kratkotrajno skladišti ovisno o režimu rada UPOV-a, a svakako treba napomenuti i to da će se tlak u spremniku kretati između 0,1 do 0,2 bara što je na razini kućnih plinskih instalacija. Samo usporedbe radi, tlak UNP boce je do razine 7,5 bara, zaključio je Marochini.

Rukovanje metanom

U nastojanju da dođemo do što relevantnijih odgovora vezanih za spremnik bioplina na Delti, obratili smo se i Slavenu Dobroviću, redovitom profesoru na Katedri za inženjerstvo vode i okoliša na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, ujedno i bivšem ministru zaštite okoliša, koji je taj resor vodio od početka 2016. do proljeća 2017. godine.

Jedna od njegovih prvih konstatacija u našem razgovoru odnosila se na to kako loši projektanti i izvođači mogu dobru stvar učiniti – lošom.

– Općenito govoreći, slažem se da je bolje bioplinska postrojenja smještati izvan grada, pogotovo u slučajevima gdje se dovozi biorazgradivi materijal s više mjesta. Međutim, kada je riječ o bioplinskom postrojenju za komunalni mulj, prioritet i logika su na strani blizine, pa se takvo postrojenje u pravilu smješta uz sam biološki pročistač čiji mulj obrađuje.

Važna je i činjenica da je komunalni mulj nastao u aerobnom procesu bez mirisa, kao i da manipulacija njime, ako se radi ispravno, ne generira neugodnosti. Sam proces anaerobne mezofilne digestije mulja je mikrobiološki proces u kojem se organski ugljik disimibilnog tipa istodobno degradira u dva produkta – ugljikov dioksid i metan, smjesu plinova koju nazivamo bioplin.

Ti procesi su relativno spori, malog intenziteta te bez neke posebne opasnosti za okoliš. Ne vidim što bi iz bioplinskog postrojenja u procesnom smislu ugrožavalo zdravlje ljudi. Metan, kao glavni korisni dio bioplina, skuplja se i koristi te se ne očekuje njegovo ispuštanje nego rukovanje, uza sve potrebne tehničke mjere zaštite i opreza.

Pretpostavljam da se ne kane skladištiti velike količine bioplina, nego kontinuirano izgarati u ugljični dioksid i vodu na nekom agregatu, a ujedno koristiti proizvedenu električnu energiju.

Ako je kojim slučajem predviđeno golemo skladište za bioplin, opravdano je tražiti da se volumen reducira na manju, tehnički potrebnu mjeru. Jer, jasno je da akumulirani bioplin u velikim količinama može predstavljati ugrozu po pitanju požara i eksplozije za okolno područje, kaže Dobrović.

Neuspjeli projekt  ŽCGO-a  Marišćina

Dobrovića upitali smo i da napravi distinkciju sa Županijskim centrom za gospodarenje otpadom na Marišćini.

– Bioplinsko postrojenje za komunalni mulj dobro je poznato postrojenje bez buke i posebnih rizika, s jasno definiranim ulazom ujednačenih količina i sastava. Što se tiče bioreaktorskog deponija na ŽCGO-u Marišćina, nažalost, našeg prvog velikog infrastrukturnog objekta za gospodarenje otpadom financiranim iz EU-a, stvari su potpuno drukčije.

Ulazni materijal je varijabilan po sastavu i količini, proces nije u cijelosti kontrolabilan, pa kao posljedicu imamo dugogodišnju nefunkcionalnost, širenje neugodnih mirisa i štetnih emisija, na koje su se izgleda već svi navikli.

Druga važna razlika je da na ŽCGO stiže otpadni materijal koji je već krenuo u nekontroliranu razgradnju te kao takav po dolasku širi vrlo neugodan smrad.

Moglo bi se reći da je za obradu komunalnog mulja uobičajeno i dobro rješenje bioplinsko postrojenje na mjestu nastanka, baš kao što bi bilo dobro biorazgradivi otpad kompostirati, ili digestirati, blizu mjesta gdje je nastao, zaključio je Slaven Dobrović.

Objava Građani zabrinuti zbog spremnika bioplina na Delti. Provjerili smo što se zapravo događa i koliko je pogon siguran pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak