Evo nas opet s još jednim uzbuđenjem. Poslije zadnjeg odlaska u svemir (Port Caneverall) i putovanja na kraj svijeta (Antartika)… idemo direktno na top događaj ove 2024. godine. Nešto što su samo rijetki na ovoj našoj planeti uspjeli vidjeti. U prošlosti, da se pita znanstvenike, ovo bi svi odreda nazvali krajem svijeta, totalnom apokalipsom, ali nije to baš tako. Znači krenimo iz ispočetka… Naša Zemlja se okreće oko Sunca, ali događa se svako nekoliko godina totalna pomrčina. Potpuna pomrčina Sunca na nekome mjestu Zemljine površine javlja se u prosjeku svakih 400 godina. Možda ćete se sjetiti posljednje pomrčine Sunca vidljive iz Hrvatske. Ona je bila 1961. godine, a sljedeći put nas očekuje 3. rujna 2081. godine! Neki se sjećaju i pomrčine iz 1999. godine, ali ona nije bila ovakva, potpuna, kad na zemlji usred dana, na par minuta, zavlada totalni mrak. Ova kojoj smo prisustvovali je najdulja potpuna pomrčina u SAD-u još od 1806. godine, na solarnom maksimumu što znači da se sunčeva korona činila većom i simetričnijom. Ovo je u biti bila najtamnija potpuna pomrčina Sunca u SAD-u u posljednjih 217 godina i najgledanija potpuna pomrčina Sunca ikada u Sjevernoj Americi.

Pozicija za gledanje spektakla
Na našem putu do mjesta s kojeg smo se pokušali približiti ‘Suncu’ i naći dobru postu za promatranje pomrčine krenuli smo iz Puerto Vallarte prema Mazaltanu (Meksiko). U traženju najbolje pozicije za gledanje ovog nebeskog spektakla i nije bilo baš nekakvih prepreka. Na sred smo Pacifika. Nigdje nikoga, i ničega oko nas. Doživljaj su nam mogli poremetiti samo oblaci. Da se se to dogodilo, razočarenje bi bilo ogromno kako za posadu tako i za putnike, jer oni su spremni već danima, glancaju svoje objektive i provjeravaju gdje bi bilo najbolje mjesto na palubi broda. Najtraženija roba zadnjih dana na brodu su bile zamračene očale. Nastala je lagana panika hoće li ih bit dovoljno. Ja sam svoje danima ranije pospremio na sigurno.

Malo po malo – ‘apokalipsa’!
Događaj je počeo oko 10 sati 8. travnja po pacifičkom vremenu. Mjesec je polako počeo zaklanjati Sunce. Iako misliš da imaš dovoljno vremena za namjestit se, ide sve nekako brzo. Opet mi se događa ista situacija, u razmišljanju sam hoću li prvo snimati video ili fotografirati. Za razliku od gostiju, koji su i teleskope dovukli sa sobom na brod, ja sam s mobitelom. Od jednih očala za gledanje izrezujem lijevi dio i lijepim ga na kameru mobitela, valjda će snimak uspjeti. Krenulo je – uru vremena Mjesec je polako zauzimao poziciju Sunca… malo po malo, nastupala je apokalipsa. Lagani povjetarac promilio je po palubi broda. Temperatura se spustila. Osjeti se taj lagani doticaj stvarnosti i možda Onog gore. Nekakav baš čudan osjećaj. Svi skidamo očale.

Uživamo u tišini
Potpuni je muk. Uživamo u tom trenutku, oko Mjeseca se vidi kruna prekrivenog Sunca – svijetlo tirkizna. Taj ‘trenutak’ potpunog mraka trajao je četiri minute. Sve i da hoćeš to zabilježiti kamerom nemoguće je prenijeti osjećaj. U stvarnosti je baš neobično. Para ti se da možeš dotaknuti Mjesec, jer se doima jako blizu. Prolazi mi kroz glavu kako smo mi mali na ovom svijetu… Kažu da ptice izgube orijentir tijekom ove četiri minute i potpuno su izgubljene, a barem ovdje na brodu čini se da je dotaknulo i ljude. Ipak, Sunce je lagano, mic, po mic, pobijedilo Mjesec. Vratili smo se u normalu. Svi se pogledavaju… Netko od kolega je uzdahnuo i izvalio: Uff… nismo postali vanzemaljci… Nismo, ljudi smo, još uvijek… i čitamo se u nekoj novoj dogodovštini.

Tekst; foto; video: Nikola Đurasović