Vrijeme je da oplakujemo propast stare Europe. Trulež je predaleko otišla, propadanje previše izraženo, blagostanje, dekadencija, pacifizam i mržnja prema sebi previše ukorijenjeni, petlja propasti nezaustavljiva. Nekoć najbogatiji, najnapredniji kontinent na svijetu, Europa je gotova, a njezin ponižavajući pad previše je očigledan ostatku svijeta, ako ne i zavedenim Europljanima. Njegove samoprouzročene patologije – katastrofalni ekonomski neuspjeh, gotovo potpuna geopolitička irelevantnost, migracijska i integracijska kriza i zjapeći demokratski deficit – sada su metastazirale. Postali su previše složeni, previše zastrašujući da bi se europske trećerazredne elite uopće mogle uhvatiti ukoštac s njima, a posebno za sebične, demagoške političare koji su s tolikom nebrigom upravljali njezinom društvenom dezintegracijom, “odrastanjem”, Potemkinovim vojskama i užasnom demografijom. Njemačka, Francuska, Nizozemska i drugdje su na rubu socijalne eksplozije, a poljoprivrednici su se posljednji radikalizirali.

Svakom mladom, ambicioznom Europljaninu bilo bi bolje da se preseli u Ameriku… Plaćat će manji porez. Živjet će bolje, sretnije, slobodnije. Manje će se suočiti s totalnim ratom. Životni standard bit će im drastično viši…Najveća europska ostavština svijetu – kapitalizam, individualna sloboda, vladavina prava i “zapadne, obrazovane, industrijalizirane, bogate i demokratske” vrijednosti koje je tako briljantno opisao Joseph Henrich sa Sveučilišta Harvard – živjet će i dalje u SAD-u. Ali nema povratka za europski kontinent koji je prihvatio nihilizam, postkršćansko poganstvo, neoliberalizam i politiku zavisti, koji vjeruje da spašavanje planeta zahtijeva zatvaranje uspješnih industrija i osiromašenje svojih ljudi, koji se ne može suočiti s islamističkim ekstremizmom i antisemitizam, a to neće reformirati njezinu državu blagostanja…

Stanovništvo EU-a dosegnut će vrhunac od 453,3 milijuna za dvije godine, a zatim će pasti na 419,5 milijuna do 2100., unatoč masovnoj imigraciji, predviđa Eurostat. Stanovništvo će drastično starjeti, potaknuto padom nataliteta. Socijalne države će implodirati, a porezi će naglo porasti za mlade kako bi platili zdravstvenu skrb i mirovine za stare.

Seljačka buna

Jedini odgovor euroelita, još više migracija, osnažit će potencijalno opasne ekstremiste. U Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i drugdje, neuspjeh u integraciji mnogih nedavnih migranata i odgovor vladajuće klase – da lažu da je sve u redu – utiru put kataklizmi. Uspon njemačkog AfD-a trebao bi nas sve zabrinuti. Europski izbori donijet će dobitke za populiste… Model kontinenta s visokim porezima i visokom regulacijom uzrokovao je desetljeća slabijeg učinka, a sada Emmanuel Macron, EU te nizozemska i njemačka vlada namjerno zatvaraju dijelove svoje poljoprivrede kako bi ispunili ciljeve nulte neto vrijednosti.

Nijemci uništavaju svoju autoindustriju, a Europa će umjesto njih uvoziti kineska električna vozila. Desetljeća “industrijske strategije” i subvencija nisu uspjela stvoriti europsku tehnološku industriju svjetske klase. Ekonomsko samoubojstvo kontinenta već pokreće egzodus najboljih i najpametnijih… Ovo gore samo je dio krajnje pesimističnog teksta autora Allistera Heatha objavljenog 31. siječnja u britanskom mediju The Telegraph pod naslovom “Europa je gotova”. Kako bismo bili precizniji, autor navodi i da je stanje u Ujedinjenom Kraljevstvu, citiram, “užasno” jer je “establišment odbio iskoristiti Brexit kako bi raskinuo s regulatornom filozofijom Bruxellesa i preusmjerio naše gospodarstvo dalje od stagnirajućih tržišta EU-a”.

Autor navodi kako “Britanija stoga sve više pati od istih patologija kao i Europa i suočava se sa sličnim konačnim padom”. Na kraju konstatira da se “postupno pomračenje Europe ubrzava” i da bi “bilo apsurdno za bilo koju britansku vladu da razmotri preusmjeravanje zemlje na to”. Pesimizam komentatora The Telegrapha zapravo se temelji na lako provjerljivim, egzaktnim činjenicama.

Kopaju se rovovi i grade atomska skloništa po Europi, a Trump bi nas uskoro mogao uhvatiti za gušu

Vanjski perimetar

Migracijska kriza, koju EU ne želi ili ne može riješiti već gotovo cijelo desetljeće, i koja se i dalje radikalizira – najbolji je primjer toga. Dovoljno je podsjetiti kako je Italija, koja je najviše stradala od ove krize, nedavno bila prisiljena na samostalno rješenje – izvan službenih struktura EU-a. Vlada Giorgie Meloni dogovorila se s albanskom vladom o prihvatu migranata koji Sredozemnim morem iz Afrike stižu na talijanski jug u za to posebno otvorene kampove kraj Tirane, čiju će unutarnju kontrolu i administracijske poslove obavljati talijanska policija, a albanska samo osiguravati vanjski perimetar. Talijanske vlasti bit će te koje će odlučivati o tome tko će od ondje smještenih migranata dobiti azil, a tko će se morati vratiti u matične zemlje.

Dakle, te odluke umjesto Rima više neće donositi stihija – odnosno lokalne vlasti na temelju pritisaka nekakvih neprofitnih, nevladinih organizacija (a ustvari itekako financiranih struktura od moćnika poput Sorosa i njemu sličnih koje za to imaju svoje zaštitnike u Bruxellesu), koje su ih, u suprotnom, spremne medijski razapeti zbog navodne homofobije, rasizma itd.

Imigracija raste

Rim je godinama bio strpljiv pred svima vidljivim licemjerjem usprkos rastućem nezadovoljstvu talijanskih građana. Predugo je čekao neko zajedničko, europsko rješenje koje je Europska komisija stalno obećavala, temeljeći ga na tzv. europskoj solidarnosti odnosno ravnomjernoj raspodjeli migranata po državama članicama. Međutim, kako rješenje nije dolazilo, a od spomenute je solidarnosti malo što ostalo jer sve vlade vide, makar to javno i ne smiju reći, kamo sve ovo vodi te su se postupno počele vraćati čak i granične kontrole unutar zone Schengena – Rim je izgubio strpljenje.

A da je imao pravo, svjedoče i najnoviji podaci Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (FRONTEX). Prema njima, neregularna imigracija u Europsku uniju iz zapadne Afrike u siječnju je porasla više od deset puta. Što je najporaznije u tom izvješću, FRONTEX navodi da je gotovo nemoguće zaustaviti kretanje ljudi prema europskom kontinentu. Samo je prošle godine zabilježio 380.000 ilegalnih prelazaka granice, najviše od 2016.

Čelnik navedene agencije Hans Leijtens rekao je kako potpuno zaustavljanje neregularnih dolazaka nije realno. “Migracije su globalni fenomen. Trebamo upravljati migracijama jer se ne možemo nositi s neupravljanim migracijama u Europu. Ali potpuno ih zaustaviti čini mi se vrlo teškim, da ne kažem nemogućim”, rekao je Leijtens.

Stručnjak otkriva što se događa s ‘crnim zlatom’: Evo što je utjecalo na eksploziju cijena

Neočekivani udarac

Ono u čemu je spomenuti autor The Telegrapha također u pravu jest činjenica da su se diljem Europske unije, ali i u Velikoj Britaniji rasplamsali prosvjedi poljoprivrednika čija je egzistencija u doslovnom smislu dovedena u pitanje. Istina je i da su farmeri trpjeli najdulje i zadnji izašli na ulice. Prije njih to su činili mnogi drugi, transportni djelatnici, djelatnici željeznica, zračnih kompanija, ali ništa nisu postigli. Međutim, ovo sada puno je ozbiljnije.

Deseci, pa i stotine tisuća poljoprivrednika diljem Europe krenuli su traktorima i drugom mehanizacijom u marševe autocestama, u blokade velikih gradova. Mnogi od njih gotovo da sada podsjećaju na srednjovjekovna vremena: s ovcama i kozama na ulicama i trgovima, s gomilama izmeta i drugog otpada vezanog uz agrarnu djelatnost kojim se polijevaju i fasade administrativnih zgrada itd. Iako to građanima itekako smeta i otežava im život, kako u smislu kretanja tako i opskrbe trgovina, sve veći dio njih se solidarizira sa zahtjevima farmera.

Sada su najmasovniji prosvjedi u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Irskoj, a također i u Velikoj Britaniji u kojoj bi na vlast nakon mnogo godina ponovno vrlo lako mogli doći laburisti jer se torijevci sve teže nose s nagomilanim problemima.

Biden doživio novi udarac

Istodobno, burni politički procesi traju i u Sjedinjenim Državama u kontekstu predsjedničkih izbora 5. studenoga. U Kongresu traje blokada Bidenova prijedloga proračuna za ovu godinu, koji “u istu kašu trpa” financijsku pomoć Ukrajini, pomoć Izraelu, humanitarnu pomoć Gazi, pomoć pojedinim azijskim partnerima i jačanje izdvajanja za nadzor granice. Ovo potonje je već definitivno propalo u pogledu pokušaja postizanja dvostranačkog konsenzusa, što je bio preduvjet republikanaca za izglasavanje pomoći Ukrajini.

Biden je prošlog tjedna doživio još jedan neočekivani udarac nakon za njega dobre vijesti da je Senat u kojem većinu imaju demokrati uspio postići dvostranački sporazum o pomoći Ukrajini u iznosu od 60-ak milijardi dolara. Kada je već zatražio da mu Senat na stol dostavi taj sporazum da ga on odmah potpiše, stigla je vijest kako su se republikanci iz Senata predomislili i taj sporazum odbacili. Čak su im se pridružili i pojedini demokrati pa je glasanje završilo 49:50 u korist protivnika sporazuma.

S republikancima iz Zastupničkog doma bit će još teže jer imaju većinu i sve ih je više uz Donalda Trumpa. Međutim, nitko ne odbacuje ni mogućnost da se tijekom idućih mjeseci Bidenov prijedlog ipak izglasa, iako se tomu najoštrije protivi Trump koji ga smatra “vjetrom u leđa” Bidenu u izbornoj godini. Naime, s obzirom na to da je prijedlog pomoći Ukrajini lukavo vezan uz pomoć Izraelu, republikancima će se biti teško predugo opirati jer će njihov ljubimac, Izrael, u tom slučaju ostati bez američkog novca.

Nezavidan položaj

Ali Biden ima još veći problem. Posebni tužitelj Robert Hur, koji je istraživao “neugodnost” s pronalaskom tajnih državnih dokumenata u Bidenovoj privatnoj garaži, upravo je izjavio kako ne preporučuje kazneni progon protiv njega iako je, kako je rekao, “namjerno skrivao” vojne i podatke o nacionalnoj sigurnosti dok je bio potpredsjednik. Međutim, dodao je – vjerovali ili ne – kako bi bilo teško pozvati na odgovornost predsjednika koji se pred porotom pojavi kao “simpatični, dobronamjerni starac s lošim pamćenjem”.

Drugim riječima, starost i demencija isključuju potrebu poštovanja zakona – rekli bismo laički. Ali dodao bih nešto još važnije: nisam siguran da se ova konstatacija o Bidenu, koja je izazvala šok kod demokrata, pojavila baš slučajno u vrijeme objave intervjua Tuckera Carlsona s Putinom. Američki Vrhovni sud počeo je razmatrati Trumpove žalbe na odluku Vrhovnog suda savezne države Colorado o zabrani njegova sudjelovanja na izborima zbog mogućeg “uključivanja u pobunu” na Capitol Hllu početkom siječnja 2021., gdje se nasilno osporavala Bidenova izborna pobjeda. Kakav će biti konačni stav Vrhovnog suda još je teško reći. Ali ono što nije jest to da, prema najnovijim istraživanjima, Trump vodi ispred svoje protukandidatkinje za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke Nikki Haley s čak 60 % razlike.

Dobro ste čuli. Riječ je o omjeru 79:19 posto. Nakon novog velikog poraza, ovog puta u Nevadi, Haley ima vrlo male šanse za uspjeh i na predstojećim izborima u državi na koju je najviše računala i čija je bila guvernerica – Južnoj Karolini. Prema anketama, i ondje Trump uvjerljivo vodi. Kako god bilo, republikanci bi Trumpa mogli nominirati za svog kandidata možda već idućih dana ili tjedana. Ali bez obzira na to, kao i na njegovu golemu popularnost u republikanskom biračkom tijelu, Trumpova je politička sudbina još krajnje neizvjesna.

Osigurana pobjeda

U međuvremenu, u Kijevu traju oštre političke borbe, iako je od prošlog tjedna postalo jasno kako od tamošnjih izbora neće biti ništa s obzirom na to da je predsjednik Volodimir Zelenski produljio ratno stanje u zemlji na još šest mjeseci. Pritom je najavio i korjenite čistke u vojnom i civilnom aparatu zemlje, a neke od njih je već i proveo. Tako je upravo smijenio vrhovnog zapovjednika OS-a, generala Valerija Zalužnog, najpopularnijeg upravo među vojnicima, što je izazvalo najveći potres u državnom vrhu zemlje od početka rata. Na njegovo je mjesto imenovao dosadašnjeg zapovjednika kopnenih snaga Oleksandra Sirskog. Za potonjeg je pak poznato da je završio vojnu akademiju u Moskvi u vrijeme SSSR-a i da je nakon raspada te države odlučio ostati u Ukrajini i ondje izgraditi vojnu karijeru.

Sirski je i Zelenskom i Zalužnom prošle godine, početkom svibnja, nakon dramatičnog pada Bahmuta, obećao njegovo oslobađanje. I to usprkos protivljenju Pentagonovih i NATO-ovih stratega koji su tražili da se u tu operaciju ne kreće jer na sebe veže velike dijelove elitnih ukrajinskih snaga koje će biti potrebne za veliku proljetnu protuofenzivu na jugu zemlje, u Zaporiškoj regiji i dalje prema Krimu. Na kraju oslobađanje Bahmuta nije uspjelo, a ukrajinske snage su pretrpjele velike gubitke pa ni o kakvoj njihovoj pomoći na južnom bojištu nije moglo biti ni riječi.

Sada pak, za razliku od Zalužnog koji je krajem prošle godine zbog teškog stanja u gradu Avdiivki rekao kako se njegov pad možda može očekivati u ožujku, Sirski najavljuje žurno novo prebacivanje svježih snaga s ciljem sprečavanja potpunog okruženja toga grada u Donjeckoj regiji, koji je prije rata imao do 20 tisuća stanovnika. Taj grad, iako manji od Bahmuta koji je imao oko 70 tisuća stanovnika, ima još veću simboličku i emotivnu vrijednost za Ukrajinu jer je još od rata 2015. s proruskim pobunjenicima, kada se uspio obraniti, pretvoren u vjerojatno najjaču utvrdu ukrajinske vojske uopće. Uostalom, i čuveni polumilijunski Mariupolj, u kojem su bile stacionirane elitne i najmotiviranije snage poput onih sa “škakljivom” pozadinom kao što je Azov – pao je za otprilike tri mjeseca borbi, u svibnju 2022. godine.

Sporna smjena

Zanimljivo je kako je zbog spomenutih previranja na vrhu u Kijev nedavno stigla i podtajnica za politička pitanja State Departmenta Victoria Nuland. Iako iz Bijele kuće tvrde da je kadrovska politika u vojsci isključivo stvar Kijeva, posljednjih se dana iz Washingtona moglo čuti kako je Nuland tada od Zelenskog tražila da Zalužni ostane na čelu vojske. Očito – nije pomoglo pa će sada biti zanimljivo pratiti i sudbinu smijenjenog i u narodu od Zelenskog puno popularnijeg Zalužnog. Hoće li ići u političke vode? Uopće nije isključeno. Pogotovo ako se počnu pripremati pregovori s Moskvom o završetku rata, gdje je u ulozi pregovarača teško zamisliti Zelenskog. On je, naime, nakon odbacivanja postignutih preliminarnih dogovora u pregovorima njegovih izaslanika s Putinovima u Istanbulu, nakon intervencije bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona i njegova uvjeravanja u nužnost nastavka rata i konačnu pobjedu nad Rusijom, i zakonskom uredbom zabranio buduće pregovore.

Potom je obznanio i svoj čuveni plan od deset točaka u pregovorima s Moskvom koji nisu ništa drugo nego poziv Rusiji na kapitulaciju. Danas taj plan više nitko ozbiljno i ne razmatra, a povremeno pozivanje na njega u sklopu sastanaka prijatelja Ukrajine puno više služi kao klasični PR nego što ima stvarnu težinu. U međuvremenu, najpopularniji, ali i najosporavaniji američki novinar Tucker Carlson u Moskvi je obavio intervju s ruskim predsjednikom Putinom. Sama njegova najava odjeknula je kao bomba, prije svega u SAD-u. Intervju je u prvih šest sati nakon objave na društvenoj mreži X dosegnuo nevjerojatna 54 milijuna pregleda, do kraja dana gotovo 90 milijuna, bez učitavanja onih na službenoj Carlsonovoj mrežnoj stranici, gdje je također objavljen.

Kuriozitet je više od samog intervjua izazvala činjenica da se na Tuckera izlila golema količina osuda njegovih kolega novinara iz tamošnjih liberalnih medija. Bijela kuća je reagirala nešto umjerenije, izjavama poput onih onih da ovaj intervju sada nije bio potreban, dok je dio republikanaca iz Kongresa odmah pozdravio njegovu namjeru da intervjuira u SAD-u i na zapadu inače potpuno sotonizirnog Putina.

Izvan konteksta

Njegovi se intervjui, inače česti u Rusiji, u SAD-u medijski redovito zaobilaze, ili se pak objavljuju samo pojedine rečenice, nerijetko izvan samog konteksta – o kojima se onda naveliko razglaba u negativnom svjetlu, naravno. Carlson je sve uvrede, pa i prijetnje, podnio čvrsto, ukazujući na nužnost slobode novinarstva i slušanja onoga što i suprotna strana želi reći, koliko god se to mnogima ne sviđalo, te je intervju na kraju obavio i sretno se vratio kući.

Uopće ne isključujem unutarnju američku političku pozadinu ovog intervjua bez obzira na novinarske profesionalne zakonitosti na koje se Tucker s pravom poziva. Naime, američko-ruski odnosi dotaknuli su dno, opasnost od međusobnog rata, što bi značilo i Trećeg svjetskog, veća je nego ikada, a nikakvog dijaloga na političkoj ili višoj diplomatskoj razini već odavno nema. Mislim također da je Putin svoje ključne teze uputio budućoj administraciji u Washingtonu, čija god ona bila, a ne sadašnjoj, s kojom je to u izbornoj godini nemoguće. Poruka mu je jasna: nikakvog strateškog poraza Rusije neće biti i s Rusijom ćete morati računati jer ja ću biti na njezinu čelu još pet godina.

Dakle, netko prije ili poslije nešto mora poduzeti da se takvo stanje promijeni dok ne bude prekasno. Ako neće političari samostalno, možda ih na to prisile njihovi građani. U Americi je Bidenova administracija velikim dijelom uspjela ukloniti strah građana od rata s Rusijom čestim izjavama kako SAD ne ratuje niti ima namjeru ikada ratovati s Rusijom, a da Ukrajini samo pomaže financijski i vojno da se obrani od ruske agresije. Zato Rusija nema nikakvog razloga da krene u rat sa SAD-om – uvjeravaju iz Bidenove administracije.

Drukčije mišljenje

Međutim, pritom ne govore svojoj javnosti da Rusija misli posve drukčije. Naime, već neko vrijeme njezin najviši državni vrh tvrdi da SAD već i formalno ratuje protiv Rusije na tlu Ukrajine, ne samo kroz isporuke oružja i davanja vrijednih obavještajnih podataka u realnom vremenu. Ukazuju na američke vojne instruktore, na pripadnike američke vojske koji upravljaju složenim sustavima PZO Patriot, pa čak i na činjenicu da je na čelo planiranja vojnih operacija odnedavno u Kijevu instaliran aktivni visoki američki general.

Kada se u obzir uzme i totalni politički i ekonomski rat koji je Zapad pokrenuo protiv Rusije, kao i sve češće izjave političara i analitičara na zapadu da bi se Kijevu trebalo početi isporučivati najmodernije dalekometno oružje za gađanje ciljeva duboko u Rusiji – nije teško zaključiti koliko se rusko razmišljanje o mogućnosti međusobnog neposrednog rata razlikuje od onog Bidenove administracije.

Zato je u Washingtonu najviše i vladao strah od intervjua s Putinom. Mogao bi otvoriti oči Amerikancima, čime bi se smanjila mogućnost nastavka neometanog vanjskopolitičkog djelovanja, koje se sada ogleda u doslovnom Bidenovu “hodu po žici” iznad dubokog ponora u kojem bi mogao završiti cijeli svijet – a što obični Amerikanci uopće takvim ne vide.

Intervju se s velikim interesom gleda i diljem svijeta – od Europe preko Turske i Bliskog istoka, sve do Azije. Ako ništa na kraju ne urodi političkim plodom, društvena mreža X Elona Muska, koja se usudila intervju objaviti, dobila je milijune novih potpisnika. Kao i sam Tucker Carlson, kojega, osim toga, u slučaju pobjede Donalda Trumpa vjerojatno čeka i lijepa politička karijera.

Objava Europska unija je pred potpunim raspadom: Mladima je bolje da se što prije presele u Ameriku pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak