Europa živi kao da će godinama biti mir, ali se ujedno priprema i za rat. Ova izreka iz komunističkih vremena u bivšoj državi, malo prilagođena današnjem vremenu, dobiva sve više značenja u europskim državama, a već se čuje apel da Europi treba nuklearno naoružanje.

Iza prividno mirnog života u europskim gradovima vodi se grozničava priprema za mogući budući rat, a najveće vojne vježbe od Drugoga svjetskog rata spremaju se u svibnju i na njima će sudjelovati 90.000 vojnika. Upravo se premještaju NATO-ove snage i brodovi iz Sjeverne Amerike prema Europi, među kojima i američki desantni brod Gunston Hall, a uskoro će zaploviti i kanadska regata.

O europskoj vojsci raspravlja se od vremena do vremena, ali ideja nikada nije zaživjela. Sada je sve mnogo ozbiljnije, pogotovo zato što bi ponovni izbor Donalda Trumpa mogao oslabiti NATO, ako ne i dovesti u pitanje njegovo postojanje. Trump već naveliko hvali “velike vođe” Vladimira Putin i Xi Jinpinga, očito stvarajući planove da Amerika ostane po strani budućih mogućih sukoba. Ili, jednostavnije, da Europa više ne može računati na Ameriku ako dođe do novih ratnih izazova, prije svega iz Rusije.

Krajnji pragmatizam

Ovih dana vodi se i grozničava prepiska između administracije Joea Bidena i Velike Britanije. “Nema vremena za klimanje”, energično poručuju političari iz Velike Britanije svom najvjernijem savezniku preko oceana, u strahu da ruske ambicije predstavljaju egzistencijalnu prijetnju Europi. Tako je i šef britanske diplomacije David Cameron nedavno u Americi objašnjavao krajnje desnoj republikanki Marjorie Taylor Green što bi značilo za Europu da Amerika prestane financirati ukrajinsku obranu. Pomirljivije je reagirao bivši britanski premijer Boris Johnson, koji smatra da izbor Donalda Trumpa ne bi bio tako loš ako bi nastavio pomagati Ukrajini. Ali ono što dolazi iz Trumpovih usta nimalo ne govori da će tako biti.

Polako puca i čvrsto savezništvo Velike Britanije i Amerike, još ojačano otkako su Britanci izašli iz Europske unije. U ovom slučaju London je nepokolebljivo stao uz Europu, dok Amerika sve više kalkulira nakon vijesti iz Ukrajine koje nisu povoljne za ukrajinsku stranu. “Jednostavno ne mogu zamisliti da će Trump odbaciti Ukrajince”, kaže Johnson, a to je protumačeno i kao osobni apel bivšeg premijera mogućem novom američkom predsjedniku.

Da sada izbije rat, Hrvatsku bi ova stvar slomila: ‘Devedesetih smo mogli, sada ne’

Zato je prioritet britanskih političara da što prije dođu do utjecajnih republikanaca u SAD-u i da im objasne koliko je važno zadržati jedinstvo Zapada. Svjesni su da Amerikanci nemaju isti senzibilitet prema europskom pitanju kao London, ali to je i očekivano. Kod Amerikanaca uvijek postoji krajnji pragmatizam, koji se u ovom slučaju vidi u jasnom stavu. Dali smo novac, oružje, podržali Ukrajince i očekivali smo rezultat. Istovremeno smo dali Europi vremena da se pripremi, ujedini i aktivno djeluje. Sve to nije postignuto i više nema novca. Tako, ugrubo, stoje stvari kod republikanaca, ali sve više i kod demokrata. Biden svim silama pokušava osigurati novi paket pomoći, ali i europski saveznici uviđaju da je ovaj predsjednik Amerike slab. I sve slabiji. Zato se i London, posredno i neposredno, sve više okreće prema Trumpu, kao da Britanija osjeća što slijedi.

Kolektivna sigurnost

A podrška Londona ukrajinskom vodstvu nesmanjena je i odlučna. Dvije godine nakon agresije Rusije nije se promijenio stav Britanije, dapače, sada još čvršće stoje uz Ukrajinu jer znaju da će se, ako ona izgubi rat, ratni pohod Vladimira Putina nastaviti. Uvijek postoje i prijetnje da će sve eskalirati i doći do sukoba Rusije i NATO-a, a onda Britanci dobivaju posebnu ulogu. Zato je britanski premijer Rishi Sunak najavio dodatnu pomoć Ukrajini u iznosu od 2,5 milijardi funta ili 3,2 milijarde dolara, a čelnik laburista Keir Stramer s tim se složio. Nije bilo stranačkog prepucavanja, a Stramer je rekao: “Ostat ćemo ujedinjeni u svim političkim strankama u obrani Ukrajine od Putinove agresije.” Odletio je i u Estoniju u posjet britanskim snagama koje je ondje rasporedio NATO i naglasio da će Britanija, bez obzira na to tko je na vlasti, i dalje podržavati Ukrajinu.

S tim se slažu i Britanci jer 68 posto podržava vojnu pomoć, bez obzira na iznos. Više od 50 posto britanskih građana želi da se pomoć poveća i da se uopće ne gleda na iznose, “koliko god je potrebno”. Jer, koliko god je Ukrajina daleko, tri sata vožnje avionom daje naslutiti da se rat vodi i na kućnom pragu same Britanije. Uostalom, bilo je tako i u Drugome svjetskom ratu kada je počeo Hitlerov prodor na istok, a na kraju je rat došao i u Britaniju.

Pojavio se zlokoban znak, Europa pokušava spriječiti rat: Potez s Orbanom otkrio što se događa 

“Sve je to ulaganje u europsku kolektivnu sigurnost”, smatra Sunak i poručuje da Putin neće stati ako pobijedi Ukrajinu. Zato i načelnkik britanske vojske, general Patrick Sanders, spominje “predratnu generaciju”, kao da predviđa da će Britanci koji sada žive u miru možda već sutra biti u ratu.

Podsjeća se i na neka stara vremena, kao na ono kada je George Bush stvarao koaliciju prije napada na Irak, a tadašnja premijerka Margaret Thatcher mu je poručila: “Slušaj, George, ovo nije vrijeme za klimanje.” Otud i danas slično upozorenje u Europi. Dok istovremeno Britanci uz Amerikance napadaju hutiste. I dok su Tonyja Blaira optuživali da je “američka pudlica”, što ga je i koštalo premijerskog mjesta, Sunak se toga ne mora bojati. Sve, možda, do povratka Trumpa.

Oštre riječi

Jer najčudniji političar u novoj povijesti Amerike ima čudne stavove i prema čvrstim saveznicima kao što je Britanija. Na istoj je valnoj duljini Trump s Nigelom Farageom, populistom koji je uvelike kriv za Brexit, koji u bivšem američkom predsjedniku vidi idola kojeg treba slijediti. Danas taj čudak više nema značajan utjecaj u Britaniji, ali vremena su takva da se sve preko noći može promijeniti. Najmoćniji u britanskoj politici, a time i najmoćniji u Europi, bez obzira na Europsku uniju, nisu nimalo proputinovski orijentirani. U ruskom predsjedniku vide negativca koji prijeti budućnosti Starog kontinenta. I oni koji su do jučer imali skepsu prema NATO-u danas su to promijenili i naglašavaju važnost vojnog saveza za budućnost Europe.

Odnosi Velike Britanije i Rusije u posebnim su okolnostima otkako je Winston Churchill promovirao “željeznu zavjesu”, odmah nakon velikog rata. Uslijedile su godine neskladnog odnosa u kojima je bilo svega, a kulminacija napetosti uslijedila je kada su Rusi otrovali svoga bivšeg obavještajca. Tada je London i protjerao neke ruske diplomate i sve vrijeme vlada nepovjerenje. I iz Kremlja se čuju oštre riječi na račun Velike Britanije, zemlje koja i na diplomatskom, ali i na vojnom planu ima posebno mjesto u Europi.

A prije nepunu godinu dana ponovno je na velika vrata plasirana ideja o europskoj vojsci. Objavili su to baš Britanci, a cilj je stvoriti kopnene, zračne i pomorske snage koje bi se mogle postaviti što brže gdje to treba. Time bi Europa postala mnogo ozbiljniji čimbenik u svijetu, a manje ovisna o Americi. Danas je ta ideja ponovno aktivirana, u još težem vremenu nego što je bilo kada su se Amerikanci naprasno odlučili povući iz Afganistana. Bruxelles i sada ima neku vrstu zajedničkih vojnih snaga, ali nikada nije bilo političke volje da borbena skupina od 1500 vojnika preraste u pravu vojsku.

Osnovni uvjet

Europljani imaju više vojnika nego Rusi, čak za 500.000, ali nitko ne zna u kakvom su stanju vojne snage pojedinih zemalja. Posljednji događaji pokazali su da Europi nedostaje oružja, pogotovo najmodernijeg kojim se danas vode ratovi. “Ako želimo biti čuvari mira u svijetu, treba nam europska vojska. I to je osnovni uvjet da bismo mogli imati djelotvornu europsku vanjsku politiku”, smatra talijanski šef diplomacije Antonio Tajani i podsjeća da su se 2018. za to zalagali i tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Ne u tako dalekoj prošlosti, za zajedničku vojsku zalagao se i Churchill, ali i bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. I Vijeće Europe je ocijenilo da Europi treba vojska, ali nikada nije postignuta politička suglasnost da se s riječi prijeđe na djela.

“Europska unija treba težiti punopravnoj Europskoj obrambenoj uniji. Postigli smo opipljiv napredak prema Europskoj obrambenoj uniji, ali strateški izazovi s kojima se suočavamo narasli su još brže. Sljedeće poglavlje je punopravna Europska obrambena unija”, nedavno je najavila Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije s najvećim šansama da to bude i dalje, nakon europskih izbora.

Što za Hrvatsku znače sve dramatičnija upozorenja iz NATO-a o mogućnosti globalnog sukoba

Uz zaključak “mir treba sigurnost”, von der Layen najavljuje nove inicijative koje bi trebale biti provedene uskoro. A kada se zna da brzina unutar Europske unije ne postoji, mnogi se boje da će budući događaji biti brži od uspavane Europe. “Naša strategija može biti potpuna samo ako uzme u obzir potrebe Ukrajine i ukrajinske industrijske kapacitete”, rekla je Ursula von der Leyen.
Visoki predstavnik EU-a Josep Borrell najavio je povećanje izdataka za obranu od 70 milijardi eura i to opisao kao “tihi proces naoružavanja”. “Uz rekordnih 240 milijardi eura, europska obrambena potrošnja za 2022. ponovno je porasla za 6 posto u odnosu na prethodnu godinu, obilježavajući osmu godinu uzastopnog rasta. Moramo povećati razinu naših ambicija”, rekao je Borrell o europskim vojnim projektima suradnje. “Ovo je prilika da razmišljamo šire.”

Prave odluke

I u Njemačkoj je rat na dnevnom redu. Koliko god je militarizam u prošlosti bio prisutan u njemačkom društvu, najava ministra obrane da se Nijemci moraju pripremiti za eventualni rat izazvala je pravi šok. Koriste se jezične nijanse u njemačkom jeziku kako bi se najbolje naznačila opasnost od rata a da se ne stvori panika, ali je jasno što se hoće reći. Pred Njemačkom je novi ciklus naoružavanja i stvaranja atmosfere kada treba razmišljati što bi se poduzelo da se stvarno u Europi proširi rat. Neki predviđaju da će se to dogoditi za par godina i da će baš Njemačka biti posebno ugrožena. Slično raspoloženje postoji i u drugim članicama Europske unije pa je Hanno Pevkur, estonski ministar obrane, rekao u Bruxellesu: “Danas smo u situaciji u kojoj trebamo donositi prave odluke, a ne raspravljati o potrebi donošenja odluka.”

Iako nema novca za bacanje, Europski parlament tako je podržao odluku da Komisija poveća vojni proračun za ovu godinu. Prema sporazumu o proračunu EU-a za 2024., pregovarači Parlamenta željeli bi vidjeti povećanje od 625 milijuna eura za Europski obrambeni fond (EDF) i dodatnih 45 milijuna eura za vojnu mobilnost. To je značajan iznos i sigurno je da će nekima biti smanjena sredstva zbog obrane i straha da se rat ne proširi.

Ipak, do dana današnjeg konkretno se ništa ne događa da bi Europa mogla samostalno preuzeti brigu za svoju sigurnost. Ako Amerika posustane, to će biti katastrofa, svjesni su svi od Londona i Berlina do Varšave i Helsinkija. Sada se vidi koliko je bilo proročanski što je NATO inzistirao na tome da sve zemlje članice više izdvajaju za obranu, a mnoge su tek sada to i učinile. Ali ne može se u kratko vrijeme napraviti čudo, što pokazuje i primjer Hrvatske vojske.

Skrivanje stvarnosti

Kakva bi trebala biti vojna uloga Europske unije i dalje ostaje bolno nejasno. Države članice imaju različite ideje i različita mišljenja, a vrijeme curi. Do jučer spas se vidio u članku 5. NATO-a, a danas se sve manje zadovoljava “sigurnošću zajedničke obrane”. I to je najkrupniji problem za Europljane. Očito, dolazi vrijeme u kojem će mnogo više trebati biti okrenut sam sebi nego “kolektivnoj zaštiti”. Zbog toga je i Manfred Weber, čelnik europskih pučana, jasno pozvao Europljane da se pripreme za rat bez potpore Sjedinjenih Država i da krenu u realizaciju vlastitog nuklearnog programa.

“Želimo NATO, ali također moramo biti dovoljno jaki da se možemo braniti bez njega ili u vrijeme Trumpa”, poručuje Weber i poziva Europu da bude sposobna da se sama brani. “Moramo biti iskreni prema ljudima. Ne bismo trebali skrivati stvarnost situacije u vezi s Vladimirom Putinom kako bismo nekako stvorili osjećaj da stvari neće biti tako loše.”

NATO zasad ima raspoređene nuklearne bojeve glave u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj, dok Francuska sama raspolaže s 300 nuklearnih glava. Zato je Macron i pozvao na dogovor o ulozi francuskog nuklearnog odvraćanja u europskoj kolektivnoj sigurnosti. Ne tako davno to je Njemačka odbacivala, a sada su se okolnosti promijenile.

Što je s Balkanom i Hrvatskom?

Hrvatska vojska dugo je bila zapuštena, problemi su se gurali pod tepih i tek sada je uslijedio period ozbiljnije realizacije brojnih projekata koji bi u budućnosti osigurali snažnu obranu. Upozorenje Joea Bidena da bi nakon pada Ukrajine slijedilo rusko širenje prema Balkanu sigurno nije dano odoka, već je rezultat procjena sigurnosnih agencija i svih koji pomno prate što se zbiva u Europi.

Putin je kao zao duh Europe ispušten iz boce i sada ga je teško ili nemoguće vratiti. Njegove su ambicije jasne, obnova ruskog carstva ili obnova Sovjetskog Saveza, a očito neće stati samo s Ukrajinom. Isto tako, Rusija nema kapacitete da vojno porazi NATO ako okolnosti ostanu iste kao što su danas.

A kucanje na vrata Bijele kuće Donalda Trumpa može sve preokrenuti. Pokaže li Amerika leđa europskim partnerima, to će biti dodatni vjetar u leđa Putinovim ambicijama i Europa će doslovno biti ugrožena. A ovakva kakva jest, nema potencijal da se sama obrani ili da pomogne nekim članicama Europske unije koje bi mogle “biti sljedeće”. Tako se priča o potrebi za europskom vojskom opet ponavlja, ali s istim učincima. Puno riječi, a nikakva realizacija. Uostalom, u to se i pretvorila ujedinjena Europa koja je postala raj za birokrate, a pakao za one kojima je obećano blagostanje.

Objava Dosad najkrupniji problem za Europljane: Strah se već počeo širiti i stiže vojska iz svih smjerova pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak