O nedavnim ruskim predsjedničkim izborima i uvjerljivoj pobjedi Vladimira Putina uz rekordno velik izlazak birača od više od 77 posto, što je najviše od uspostave moderne ruske države nakon raspada SSSR-a, već je puno toga rečeno. Putin ovime postaje najdugovječniji ruski vladar u posljednjih 200 godina, čak i u odnosu na komunističkog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina. Zapad je i prije njihova održavanja ruske izbore proglasio nedemokratskima, s potpuno ugušenom oporbom i oporbenim medijima, dok Putin sa svoje strane uzvraća kako su baš američki izbori oni u kojima se krše demokratska i ljudska prava i podsjeća na neviđeni pravosudni progon Donalda Trumpa kao politički motiviran – s ciljem sprečavanja njegova ponovnog dolaska na vlast.

Nije se teško složiti s kritikama o manjkavosti demokratskih standarda na ruskim izborima, ali se isto tako mora uzeti u obzir da je Rusija u ratu ne samo s Ukrajinom nego i sa združenim Zapadom s obzirom na svekoliku vojnu i drugu pomoć koju pruža Kijevu. Premda taj rat nije nigdje službeno objavljen, na njega u svojim javnim istupima sve češće podsjećaju i najviši ruski dužnosnici, uključujući i samog Putina, a sve je više i onih na zapadu koji slično govore, od svojedobno njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock u Parizu još 2022. do najnovijih izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o tome da ne isključuje slanje francuskih vojnika u Ukrajinu s obzirom na to da “Zapad ne smije dopustiti rusku pobjedu”. Zato aktualni ruski državni vrh sada sigurno ima najmanje interesa za treniranje ruske demokracije i razmišljanje hoće li se i na koji način svidjeti onima s kojima ratuje na svim područjima – vojnom, ekonomskom, informacijsko-propagandnom, ideološkom itd.

Jer diplomacija je svoje završila, a nastupilo je vrijeme sile. Tako i u pogledu zamrznutih ruskih državnih aktiva s oko 300 milijardi eura u europskim financijskim institucijama, za koje se sada u najvišim strukturama EU-a nastoje iznaći bilo kakvi pravni argumenti za konfiskaciju njihova godišnjeg prinosa na bankarske depozite. Već se ranije odustalo od prijedloga o konfiskaciji ruskih aktiva zbog protivljenja niza zemalja članica. Konfiscirana dobit do otprilike 5 milijardi eura godišnje, prema zamislima Bruxellesa, usmjerila bi se za pomoć Ukrajini, no Moskva upozorava na oštre protumjere prema zapadnoj imovini u Rusiji.

Poremećeni planovi

Kako svi u svijetu ekonomije i biznisa znaju da je vlasnik imovine ujedno i vlasnik prinosa na njezinu štednju, tj. da pravni mehanizmi za nešto suprotno tomu jednostavno ne postoje niti će ikada postojati, jasno je i kako je argument sile sada postao jedini koji se uvažava – ispred svih pravnih normi i diplomacije. Neovisno o nabrojenim manjkavostima demokratskih standarda, Putinova je izborna pobjeda neupitna.

U tome nije toliko važan broj glasova koje je osvojio koliko rekordno velika izlaznost birača. Jer ako se već možda na neki način i može prisiliti službenike državnog aparata ili regionalnih i lokalnih administracija i njihovih obitelji da izađu na izbore i glasaju “pravilno”, to je nemoguće učiniti s običnim ljudima – daleko od političkih struktura ili ugodnih pozicija u društvu. Običan čovjek, koji živi u svoja četiri zida, onaj je koji o svom izlasku na izbore sam donosi odluku. A ovoga puta ju je donio – očito povjerovavši učestalim pozivima s vrha da je u sudbonosnim trenucima za zemlju neprijateljima nužno pokazati nacionalno jedinstvo i okupljenost oko državne vlasti i njezinih poteza. To je sva istina i ništa drugo.

Putin ima pakleni plan za Zapad i sastao se sa zloglasnim čovjekom koji zagovara nuklearno oružje

Upravo su zato zapadni stratezi, koji su znali da će Putin pobijediti jer nije ni imao dostojne protivnike, priželjkivali malu izlaznost na temelju koje bi onda s pravom govorili kako većina ili pak znatan broj ruskih građana neizlaskom na birališta potvrđuje svoje neslaganje s Putinovom politikom. I tu je sada za Zapad nastao problem u smislu što učiniti: konačno se distancirati od Putina i izbore proglasiti farsom, a njihov rezultat ne priznati ili pak priznati realnost i zadržati se samo na kritikama o nedemokratičnosti izbornog procesa, što se može reći za sve ruske izbore od 2000. i početka Putinove ere?

Velika izlaznost Rusa sve je poremetila. Tako su prvi “pred rudo” iskočili Nijemci, čiji je MVP izjavio kako Njemačka ne priznaje legitimitet ruskih izbora i da odsad više Putina neće nazivati ruskim predsjednikom. Međutim, pragmatični Amerikanci znatno su oprezniji i dalekovidniji od Nijemaca pa su tako, istina vrlo oštro, kritizirali ruske izbore i Putinovu pobjedu, ali nisu izjavili da neće priznati njihov rezultat. Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan izjavio je kako izbori nisu bili slobodni, ali da je Putinova pobjeda realnost. Ništa čudno. Washington dobro zna da će, kada jednom dođe do razgovora o rješenju ukrajinskog rata, na čelu Rusije još biti Putin koji je osigurao novi petogodišnji mandat. Jer još pet godina tog rata i čekanja novih ruskih izbora koji bi možda donijeli kakvu novu, za Zapad poželjniju političku opciju u Moskvi, ne bi izdržali ni Rusija ni Zapad, a kamoli sama Ukrajina.

Upadi u Rusiju

Ali vjerojatno najbolji primjer spomenutog nesnalaženja Zapada, ovog puta u pogledu ruskih izbora, na vidjelo je iznio talijanski medij La Republica u tekstu od 19. ožujka pod nazivom “Al G7 vince la realpolitic: salta la bozza di condanna del voto russo”. U njemu se navodi kako je američki State Department na čelu s Antonyjem Blinkenom blokirao prijedlog zajedničke izjave formata G7 “o ruskim izborima kao farsi” i da je takva formulacija za Washington neprihvatljiva, što nisu očekivali ostali članovi kluba najrazvijenijih zemalja. Drugim riječima, iz ovoga nije teško iščitati da će se s Putinom na zapadu morati računati iako se to ne želi. A morat će se – prije svega zbog ukrajinskog rata, u kojem opcije za Kijev postaju sve mračnije.

Na prošlotjednom sastanku zemalja sponzora Ukrajine u američkoj bazi u njemačkom Ramsteinu čelnik Pentagona Lloyd Austin rekao je kako je primjetan ruski vojni napredak, ali da su Ukrajinci spremni na nastavak otpora i da uvjeravaju kako su sposobni spriječiti daljnja ruska osvajanja, odnosno zadržati trenutačnu crtu obrane. Ali za to im Zapad treba isporučiti još više oružja i streljiva – rekao je Austin.

Kako od američke proračunske pomoći od 60 milijardi dolara do daljnjega neće biti ništa zbog blokade Zastupničkog doma Kongresa, a ako i bude, mnogi analitičari procjenjuju da će biti znatno manja od tog iznosa, glavninu pomoći Ukrajini Washington sada prebacuje na Europsku uniju. I to nije uvjetovano trenutačnim okolnostima vezanim uz svađu na relaciji Biden – Kongres, nego strateškom odlukom SAD-a da glavninu svoje vojne fokusiranosti prebaci na Indopacifik zbog sprečavanja Kine. Glavninu tereta ukrajinskog rata na svoja će pleća morati preuzeti Europska unija, a u njoj zbog toga nisu baš svi sretni iako se o tome javno nerado govori. Jer problema ekonomske prirode i neizvjesnosti i bez toga je u Europi već dovoljno.

Uništenje rafinerija

Općenito, zapadni vojni stručnjaci, nakon neuspjeha prošlogodišnje velike ukrajinske protuofenzive, za Kijev su pripremili novu strategiju koja se temelji na učvršćivanju postojećih crta obrane, ali i izvođenju dalekometnih zračnih napada na ruski teritorij, što uključuje i napade na Krim i rusku Crnomorsku flotu. Tako britanski The Times 16. ožujka piše o dolasku u Kijev britanskog ministra obrane Granta Shappsa i zapovjednika britanske vojske Tonyja Radakina, gdje je potonji predsjedniku Volodimiru Zelenskom govorio o potrebi formiranja čvrste obrane i podsjetio na uspješne napade na Krim. “Radakin je uvjeren da u 2024. upravo ovdje Ukrajina može polučiti uspjeh jer će upravo napadi na Krim i uništenje ruskih vojnih brodova i podmornica biti najskuplji udar na Ruse.

Ti se napadi u dubinu ruskog teritorija već odvijaju, a gađaju se prije svega rafinerije nafte, i do pisanja ovog teksta već ih je pogođeno pet, što je udarac ruskom energetskom sektoru i smanjuje količinu izvoza ruske nafte za oko 5 posto. Time u svijetu nisu svi zadovoljni jer može doći do poremećaja opskrbe i rasta cijena “crnog zlata” ako se s takvim napadima nastavi. Tako Washington tvrdi da on ne stoji iza tih ukrajinskih napada. Štoviše, pozvao je Kijev da s njima prestane – ne samo zbog rasta cijena, što je za Bidena opasno u izbornoj godini, nego i zbog straha od ruske odmazde o kojoj Moskva otvoreno govori.

Ako Washington već ne stoji iza napada na ruske rafinerije, teško je vjerovati da je samostalna odluka Kijeva bilo prošlotjedno pokretanje vojnog napada na pograničnu rusku regiju Belgorod, upravo prije ruskih izbora. Jer nisu posrijedi bili samo dalekometni napadi dronovima, kao u slučaju rafinerija, nego dobro organizirana kopnena operacija u kojoj je sudjelovalo čak oko 3 tisuće vojnika koji su koristili i tenkove i oklopna vozila.

Ogromni gubici

Pa iako je, prema tvrdnjama Moskve, najveći dio tih postrojbi pretrpio goleme gubitke u samo nekoliko dana i iako se one nisu uspjele probiti dublje od nekoliko pograničnih sela – sama činjenica da se napad dogodio ostavlja u Moskvi gorak okus u ustima. Jer želja je Kijeva ovom operacijom proširiti front i na ruski teritorij te prisiliti ruski vojni vrh da dio postrojbi s ukrajinskih bojišnica prebaci u Rusiju, čime bi se rasteretila iscrpljena ukrajinska vojska koja je u defenzivi još od početka godine i službenog priznanja neuspjeha njezine ljetne protuofenzive. Najbolji pokazatelj toga bio je i prošlomjesečni pad najjače ukrajinske utvrde na jugoistoku zemlje – grada Avdiivke.

Kijev sasvim sigurno nije samostalno pripremao operaciju u Belgorodu, ne samo zato što su mu trebali obavještajni podaci u realnom vremenu, što mu omogućuju isključivo Amerikanci, nego i zbog činjenice da znatan broj angažiranih vojnika u toj operaciji, uz pripadnike tzv. Ruske dragovoljačke garde (RDG), pripada stranim dobrovoljcima. Između ostalog i iz Rumunjske.
Zbog toga je ruski MVP Bukureštu uručio oštar prosvjed i upozorio ga da se “igra vatrom”, dok je rumunjski predsjednik izjavio kako je riječ o rumunjskim militantima koji to čine samoinicijativno.

Kako god bilo, Bukurešt je prošlog tjedna donio odluku i o proširenju postojeće američke baze u blizini svog crnomorskog grada Constante, koja bi trebala postati jedna od najvećih američkih baza općenito – ne samo u Europi. Ta će izgradnja trajati godinama, posve sigurno dulje od ukrajinskog rata. Ali to Moskvu nije spriječilo da izjavi kako se Bukurešt ne brine o svojim građanima s obzirom na to da su upravo takvi objekti prvi cilj ruskih snaga u slučaju rata s NATO savezom, pri čemu se nedvojbeno misli na nuklearne udare. Kako god bilo, Rusija je nakon ukrajinskih napada vojno odgovorila oštrije nego ikada prije.

Masovni napadi

Nakon više od mjesec i pol dana ponovno je izvršila snažan raketni napad na ciljeve u Kijevu i drugom po veličini ukrajinskom gradu Harkivu, između ostalog i hiperzvučnim raketama Kinžal te balističkim raketama malog dometa Iskander. Već idući dan uslijedili su masovni napadi na ukrajinsku energetsku infrastrukturu diljem zemlje: u Harkivu su u požarima završile čak dvije termoelektrane, dok je u blizini grada Zaporižja pogođena elektrana na brani Dnjepar. Dana 21. ožujka izvršen je udar na kontrolne centre u Kijevu i Harkivu, poglavito na sjedište Glavne obavještajne uprave. Prema navodima ruskih izvora, inozemni stručnjaci i vojni obavještajci koji su sudjelovali u napadima na regiju Belgorod likvidirani su u Harkivu.

Tog je dana zadan snažan udarac energetskom sustavu – termo i hidroelektranama, i glavnim trafostanicama pod upravom Ukrenerga. Znatan dio zemlje ostao je bez električne energije i vode, a nije radio ni internet. Samo dva dana prije spomenutih ruskih zračnih napada ukrajinski su čelnici najavili da će početkom travnja dobiti prvih 180.000 komada topničkog streljiva koje je na inicijativu Češke kupio EU od trećih zemalja.

Koliko će to pomoći u nanošenju strateškog poraza Rusiji prosudite sami, uz usporedbu da Rusija već sada proizvodi 3 milijuna komada tog streljiva godišnje, dok SAD navodi da bi do kraja iduće godine ili do početka 2026. njegova proizvodnja topničkog streljiva mogla dosegnuti milijun komada. Ali tu nikako nije kraj ukrajinskim mukama. Prošlog je tjedna rusko ministarstvo obrane objavilo početak serijske proizvodnje navođenih aviobombi FAB-3000. Riječ je o tri tone teškoj bombi zastrašujuće razorne moći. Posljednjih mjeseci Rusi masovno koriste modificirane aviobombe FAB iz sovjetske ere, kojima je ugrađen navigacijski modul, čime su postale navođene i zbog čega je znatno povećana njihova preciznost.

Razorno oružje

Te bombe, kojih Rusija navodno ima milijune i, kako navode njihovi vojni izvori, zapravo su “neiscrpne” – SSSR je proizveo za napade na utvrđene objekte NATO saveza i koncentracije velikog broja neprijateljskih vojnika. Dosad su u ukrajinskom ratu Rusi koristili njihove manje varijante od 250, 500 i 1500 kilograma, koje na bojišnicama siju strah i paniku, kako su to javno rekli i pojedini ukrajinski vojnici nakon povlačenja iz Avdiivke u veljači ove godine. Primjena upravo tih bombi imala je ključan učinak za rusko osvajanje tog grada.

Drugim riječima, uskoro se na bojišnicama može očekivati i primjena trotonskih FAB-ova, za koje vojni analitičari govore kako zbog svoje eksplozivne snage izazivaju “manji potres”.
Još je jedan zanimljiv element uočen u izjavi ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua na prošlotjednom sastanku ministarstva na čijem je čelu. Šojgu je tom prigodom rekao kako će Rusija do kraja ove godine formirati dvije nove armije i 30 formacija: 14 divizija i 16 brigada. S druge strane, uz nedostatak streljiva, upravo je provedba nove mobilizacije najveći problem ukrajinske vojske kojoj je nužna rotacija i nova kadrovska popuna.

Spomenuti novi element jest taj da je Šojgu najavio ubrzanu izgradnju riječne flotile. Pojedini ruski vojni analitičari to su odmah povezali s ukrajinskom rijekom Dnjeprom koja zemlju gotovo po polovici fizički dijeli na istočni i zapadni dio. Jer čemu ubrzani razvoj riječne flotile kada Rusija dugu riječnu granicu ima samo na sibirskoj rijeci Amur s NR Kinom, a s potonjom sigurno ne namjerava ratovati? Očito se ne isključuju borbe za Dnjepar.

Pojedini francuski analitičari, čak i na tamošnjoj televiziji, navode kako bi se francuski vojnici u Ukrajini mogli rasporediti ili uz granicu s Bjelorusijom ili na zapadnoj obali Dnjepra – s ciljem sprečavanja daljnjeg ruskog prodora prema Kijevu. Ali to su već sve spekulacije. No ono o čemu ruski državni vrh otvoreno govori nakon najnovijih napada na Belgorod jest potreba stvaranja tampon-zone oko novih “ruskih” regija na tlu Ukrajine.

Iznenadni posjet

Koliko će biti široka, ne navodi se, ali analitičari govore da će biti puno šira od zone grada Harkiva koji je smješten samo šezdesetak kilometara od granice. Za dalekometne raketne sustave ta je udaljenost prava sitnica. To može značiti i novu rusku opsadu Harkiva, kako je to bilo i na početku invazije – sve do ukrajinske protuofenzive ujesen 2022. Prošlog tjedna u iznenadni i nenajavljeni posjet Kijevu stigao je američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan. U svojoj izjavi dao je potporu Ukrajini u njezinoj borbi i govorio o nužnosti još veće pomoći Zapada toj zemlji, što će Amerika nastaviti činiti.

Ali teško je vjerovati da je samo o tome bilo riječi iza zatvorenih vrata sastanka s ukrajinskim državnim vrhom, jer to što je rekao mogao je učiniti i iz Washingtona. Ovo podsjeća na nedavni iznenadni posjet visoke dužnosnice State Departmenta i zamjenice državnog tajnika za politička pitanja Victorije Nuland Kijevu, u jeku tamošnjih rasprava o mogućoj smjeni tadašnjeg glavnog zapovjednika ukrajinske vojske Valerija Zalužnog i imenovanju na njegovu dužnost zapovjednika kopnenih snaga Oleksandra Sirskog.

Nakon njezinih tadašnjih izraza potpore ukrajinskoj borbi i državnom vrhu te zemlje, nije prošlo dugo i Victoria Nuland šokirala je američku i svjetsku političku i analitičku javnost odlukom da podnese ostavku, koja će na snagu stupiti krajem ožujka. Nije vjerojatno da nešto slično pada na pamet Jakeu Sullivanu i vjerujem da će on sigurno ostati uz Bidena do izbora ujesen ove godine. Međutim, više od takvih nagađanja golica me razlog njegova tihog dolaska u ukrajinsku prijestolnicu, neposredno prije početka spomenutih ruskih dvodnevnih masovnih napada koji su u kratko vrijeme gotovo paralizirali zemlju i upozorili da je nanošenje strateškog poraza Rusiji samo jedna velika fikcija.

Nova Jalta

Kijevu i Zapadu bolje je da se što prije sjedne za pregovarački stol. Naravno, pod uvjetom da je Moskva za takvo što spremna. Ali ti pregovori sada bi mogli više sličiti čuvenoj Konferenciji na Jalti u veljači 1945. Ne samo zbog mogućnosti da će tijekom njihova održavanja rat još trajati nego još više zbog mogućnosti konačne podjele utjecajnih sfera na tlu Europe, nakon čega slijedi novi hladni rat. Jer Moskva ne želi razgovarati o trajnom miru u Ukrajini bez uključivanja u razgovore i pitanja o svojoj strateškoj sigurnosti. To jest o onome što će jedna i druga strana u dugoročnom razdoblju smjeti, a što ne, činiti u vojnom smislu u odnosu na onu suprotnu. Prije ili poslije to će se dogoditi jer bi sve ostalo vodilo u kataklizmu.

Čekati eventualni dolazak Donalda Trumpa na vlast predugo je, preskupo i preopasno, jer nakon izbora politički ojačani Putin u Rusiji može raditi što hoće i donositi odluke kakve želi. Suprotno tomu, Bidenu bi prije izbora bio velik problem odstupiti od svoje politike prema Ukrajini, koja datira ne samo od njegova dolaska u Bijelu kuću 2021. nego i od ukrajinske revolucije 2014., čiji je bio politički kurator dok je bio američki potpredsjednik u drugoj administraciji Baracka Obame. U međuvremenu, ukrajinski rat ubrzano ulazi u svoju najopasniju i prijelomnu vojnu i političku fazu.

Blasfemično i destruktivno nuklearno oružje moglo bi zapravo biti spasonosno za čovječanstvo

Nakon kraja sukoba u Ukrajini čeka nas dugi hladni rat

Sukob između Rusije i SAD-a duboke je strukturne prirode i nije hir ni ruskih ni američkih izbora. Produkt je prije svega američke višedesetljetne vanjskopolitičke strategije pokušaja slamanja ruske neovisnosti i smještanja Rusije u okvire koje je za nju odredio Washington, gdje više nikada ne bi mogla ugrožavati američke interese u svijetu. Taj je smjer vanjskopolitičkog djelovanja prema Rusiji zauzet ubrzo nakon raspada SSSR-a, nakon početnog promišljanja što i kako dalje s Rusijom: učiniti je ravnopravnim partnerom ili je, grogiranu i naivnu u pogledu zapadnih obećanja o rađanju novog pravednijeg posthladnoratovskog svijeta, pokušati potpuno pokoriti? Prevladala je ova posljednja opcija odlukom o nastavku širenja NATO saveza na istok, što je pokrenuto u vrijeme administracije Billa Clintona.

Navedeni strukturni sukob trajat će još dugo, čak i u slučaju da od iduće godine u Bijeloj kući umjesto Bidena budemo gledali Donalda Trumpa. S potonjim će se vjerojatno ukrajinski rat brže završiti, ali nakon toga uslijedit će dugo razdoblje hladnog rata, u kojem će najveći ceh posve sigurno platiti Europa. Jer Trump neće ići na razbijanje, tj. ukidanje NATO saveza, već će mu nastavak retorike o ruskoj ugrozi za Europu koristiti da je i dalje “drži za vrat”, prisiljava na poslušnost Washingtonu i, naravno, na kupnju još više sofisticiranog i skupog američkog oružja.
Drugim riječima, ni Trumpovim dolaskom na vlast u geopolitičkom smislu ništa se bitno neće promijeniti u američko-ruskim odnosima, ali bi oni mogli biti smješteni u okvire one “ne diram te – ne diraj me”, što u sadašnjim okolnostima strateške nesigurnosti uopće nije nevažno.

Za povratak njihovih odnosa u nekakvu normalu bit će potrebne duboke promjene unutar američkog središta donošenja ključnih odluka – za što će trebati godine. Rusija je sa svoje strane nedavno izjavila kako je odmah spremna na suradnju, ali odsad, kako kaže – isključivo na ravnopravnim osnovama. S obzirom na to da takvo što za SAD i EU sada nije prihvatljivo – i to neće biti još dugo – jasno je kako nam nakon stabilizacije ukrajinske krize do koje će prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, doći – slijedi hladni rat.

Macron ne odustaje od slanja francuskih vojnika

Napade na rafinerije i pogranične ruske regije treba promatrati i u kontekstu izjava Emmanuela Macrona o slanju francuskih snaga u Ukrajinu. Iako takve izjave redom odbacuju sve ključne zemlje NATO saveza. Tako je talijanska premijerka Giorgia Meloni u talijanskom Senatu izjavila kako se Macronovim pozivima “treba suprotstaviti svim mogućim sredstvima”.
Međutim, boljim poznavateljima analitike jasno je kako Macronove izjave ne mogu i nisu izrečene same od sebe. Jer, u protivnom bi on, pod pritiskom navedenih kritika saveznika, ali i francuskih građana kojih se oko 70 posto protivi slanju vojske u ukrajinski sukob, od njih brzo odustao, što ne čini.

Zanimljivo je kako u istinitost Macronove namjere iz nekog razloga najviše vjeruje ruski državni vrh. Tako je u petak 22. ožujka, u intervjuu za moskovsku Pravdu, Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio: “Macron je vrlo dosljedan u svojoj tezi o mogućnosti slanja francuskog kontingenta u Ukrajinu; gotovo da nema govora o dvosmislenosti u prijevodu.” Samo dan ranije, zamjenik predsjednika ruske Dume Pjotr Tolstoj u intervjuu francuskoj televiziji BFMTV ukazao je na svu dramatičnost stanja uzrokovanu “vrenjem ogorčenih umova”, tj. Macronovim izjavama da će svoje vojnike poslati u Ukrajinu i da ne isključuje ni njihove bojeve zadaće. Rekao je da se francuski vojnici ondje već bore kao plaćenici i da ih je polovicu ruska vojska već likvidirala. Izjavio je i sljedeće: “Nije nas briga za Macrona. Sve ćemo ih pobiti. Možete biti sigurni.” Na pitanje francuskog novinara boji li se nuklearnog oružja kojim Francuska raspolaže, Tolstoj mu je odgovorio da Francuska ima “samo 200 nuklearnih projektila”.

Ali možda najveći značaj u ovom slučaju ima prošlotjedna izjava direktora ruske vanjske obavještajne službe Sergeja Nariškina o tome da ruska služba zna da Francuska ne samo što razmišlja o slanju svojih postrojbi u Ukrajinu nego i da priprema prvi kontingent od 2000 vojnika za takvu misiju. On kaže da se francuski stratezi brinu kako te vojnike rasporediti neopaženo. “U protivnom će postati legitimni ciljevi ruske vojske.”

Objava Dolaskom Trumpa na vlast kreće zlokobna era u Europi: I Hrvate će zateći novi oblik rata pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak