“U Hrvatskom saboru raspravljalo se na najvišoj razini europske civilizacije”, u svom je povijesnom govoru 30. svibnja 1990. podsjetio i Prvi Predsjednik Sviju Hrvata, da bi nakon trideset četiri godine “raspravljanja na najvišoj razini europske civilizacije” – od Vice Vukojevića i “više rađaj, manje pričaj!”, Ante Kovačevića i “žena za madraca, a ne za mudraca”, Ljube Ćesića Rojsa i “pedera što izvrću očima kao vareni zec”, Steve Culeja i njegovih “krvavih gaća na Velebitu”, Ivana Pernara i bilo čega što je ikad rekao, ili Bože Pankretića i njegova slavnog kopanja nosa u sabornici – sve logično završilo povijesnim “nos ti posran”.

Sabor je raspušten, dobro je i trajao. Ravno sedamsto pedeset godina od prvog zagrebačkog Općeg sabora Kraljevine Slavonije, shvatili smo da to nije za nas. Dobra će nama biti i jednopartijska diktatura, i ustavna monarhija, i međunarodni protektorat, i vojna hunta, bilo što, sve je zapravo bolje od višestranačke demokracije, ili kako se već zove to kad stotinjak nedoraslih Hrvata kopa posrane nosove. Za slaboumne djetinje doskočice zaista nam ne trebaju izbori od deset milijuna eura i palača od pet hiljada kvadrata na najskupljoj lokaciji u državi. Boris Dežulović za N1.

Dežulović: Kratka povijest hrvatskog Sabora – Monitor.hr.