“Di si, radosti”, “di si, lipa”. Ne znam u kojem svijetu žive Zorica (Josipa Pleslić ex Rimac op. a.) i Gibonni (Turudić op. a.), ali u našem se tako pozdravljaju ljudi koji se, hm, prilično dobro “otprije poznaju”. A sudac Džibo ne samo da je tu gospođu vidio jedanput u životu, nego kao neupitni juristički autoritet još mrtvije hladnije nudi fantastičan, upravo revolucionaran pravni mehanizam “privatne stvari”: “Uostalom, te su poruke moja privatna stvar!”

Privatna stvar? Dobro jutro, radosti, naravno da je tvoja privatna stvar, o tome je i riječ! Nije, radosti naša, gospođa državna tajnica iz Ministarstva uprave poslala službeni upit Županijskom sudu s molbom za konzultacije s cijenjenim gospodinom predsjednikom suda, niti je gospodin predsjednik Županijskog suda službenim putem od Ministarstva uprave zatražio sastanak s cijenjenom gospođom državnom tajnicom, već je bilo vrlo neslužbeno, vrlo prijateljski i vrlo privatno “di si, radosti?”, “di si lipa?”.

I nije pri tom bilo “di si radosti, treba mi gedor šesnaestica”, niti je bilo “di si lipa, jel to za ventil u bašti?”, već je bilo “di si radosti, treba mi pravilnik o radu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa” i “di si lipa, jel to za Tomu?”. Boris Dežulović za N1.

Dežulović: Balada o Zorici i Gibonniju – Monitor.hr.