Danas se obilježava tužna prva godišnjica smrti legendarnog i neponovljivog Miroslava Ćire Blaževića, trenera svih trenera koji nas je napustio dan uoči svog 88. rođendana. Ostavio je popularni Ćiru neizbrisiv trag, ne samo u Hrvatskoj nego i u europskim i svjetskim razmjerima, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.

Njegova pojava neodoljivo podsjeća na energiju velikog meteora koji za sobom ostavlja sjajan trag, a pri svom dodiru s tlom urnebesno eksplodira i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A Ćiro je utkao svojim glasnim udarom u naše živote jednu dodatnu dimenziju. Koju tako rijetko dobijamo od ljudi koje susrećemo.

Trenerske majstorije i ekshibicije Miroslava Blaževića opčinjavale su mnoštva na svim meridijanima i paralelama. To što je Blažević kao trener imao kud i kamo više uspjeha nego neuspjeha može se pripisati njegovoj stručnosti, znanju i radu, naravno i nadarenosti. Tijekom godina osvojio je silne milijune koji su mu se željeli približiti, dodirnuti ga, biti s njim u društvu, slušati ga. Trebali ste samo probati hodati zajedno s Ćirom nekom od svjetskih metropola. Ili nekom od zabiti naše lijepe planete. Svejedno…

Ljudima je bio neodoljiv

Morali biste stajati po strani jer su ljudi doslovno željeli utrčati u njegovo društvo, lijepili su se za njega poput magneta za željezo. A taj Ćiro nikad nikoga nije odbio, našao je za svakoga lijepu riječ, rečenicu, sitnicu, poklon, osmijeh.

Kad nas je osvajao na počecima svoje impresivne trenerske karijere mnogi od nas smo mislili kako je u naše živote ušao nenadmašan glumac. Oh, kako smo se prevarili. Što je više vremena prolazilo to su nam srca bila sve bliže Ćirinom srcu, počeli smo osjećati i razmišljati kao on. To je ta umjetnička simbioza između stvaraoca i publike, između umjetnika i kritike, makar se konkretno radilo o odnosu između trenera i navijača. Svaka društvena djelatnost ima svoje umjetnike, nije umjetnost samo slikarstvo, kiparstvo, glazba… I postolar može od cipela izraditi umjetničko djelo, kao što i novinar može napisati umjetnički vrijednu knjigu, pa i predškolsko dijete umjetnički crtež.

Ćiro Blažević od svoje profesije, sa svojim nastupom, izvukao je najviše što je mogao. Poput umjetnika koji se posve preda stvaranju tako je i Blažević u svojim trenerskim epizodama davao sve od sebe i to na nekoliko frontova. Bio je klasičan trener, pa pedagog, pa psiholog, po potrebi i psihijatar, bio je uspješniji u poticanju društva od svih svjetskih marketinških tvrtki zajedno. “Bio je i ostao najveća reklama za nogomet koju je svijet vidio”, jednoć je rekao njegov kolega, trener Ivica Osim.

Trener svih trenera

Uostalom, priznanje koje je Ćiro Blažević dobio od trenera svih reprezentacija sa Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj, kada je mala Hrvatska sa svojim prvim koracima u svjetskom nogometu umalo postala svjetski prvak, sve jasno govori. Priznanje se zvalo – “trener svih trenera”!

Nepogrešivo točno. Trener svih trenera. To je Ćiro Blažević, naše Hrvatske list, no sa svojom karizmom on pripada cijelom svijetu. Jer, gdjegod je radio meteor imena Ćiro sjajio je i glasno tutnjao i sve nas činio boljima. Neke ljude jednostavno nikad ne možete zaboraviti, a upravo takav je bio naš Ćiro.

Opisati njegovu mukotrpnu karijeru poduhvat je dostojan sastavljanja enciklopedije klasične književnosti. Zahtjevan je to i dugotrajan posao, a mi vam ovim putem želimo olakšati i dočarati čovjeka kojem je posvećena ova stranica. Od njega ste mogli puno naučiti, on Vas je rado podučio. Mi koji smo imali sreću raditi s njim, družiti se, veseliti i tugovati, živjeti i promišljati svijet – sretni smo što ga poznavali, uistinu poznavali i družili se s njime. I profesionalno i prijateljski…

Oduševio je milijune

No, isto kao i mi razmišljaju i milijuni ljudi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Kini, Iranu, Australiji… Svi se s njim osjećaju bliski. Netko bi rekao – Takav može biti samo Bog! Ne, nije ipak Ćiro Bog. Od nam je od Boga poklonjen!

Miroslav Blažević rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku (BiH). Otac Mate bio je upravitelj travničkog Hrvatskog doma, a majka Kata vrlo pobožna žena koja se svakodnevno molila Bogu da njenog sina prestanu zvati Ćiro, kako su ga prozvali vršnjaci nakon što se oduševio predstavom jednog trbuhozborca s lutkom koji je šuškavo govorio. Lutak se, naime, zvao – Ćiro.

Poslije osnovne škole kao velika nogometna nada odlazi u zagrebački Dinamo, gdje mu suigrači daju nadimak Blaž, nakon čega radosno piše majci da joj je travnički svetac blaženi Petar Barbarić uslišio molitve. Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je Blaž opet postao Ćiro. Karijeru igrača koju je proveo u Dinamu i Rijeci prekinula je bolest te se Blažević odlučuje upisati na Višu trenersku školu. U brak stupa 1961. sa Zdenkom Đorđević s kojom ima troje djece – Barbaru (1962.), Katarinu (1966.) i Miroslava (1971.).

Najveći uspjeh u Francuskoj

U svojoj karijeri nogometnog trenera trenirao je brojne nogometne klubove i reprezentacije sa zapaženih uspjehom. Najveći uspjeh postići će 1998. kada će s reprezentacijom Hrvatske osvojiti treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Pored trećeg mjesta s Hrvatskom zasigurno će ostati najviše upamćeno i osvajanje naslova nogometnog prvaka Jugoslavije s Dinamom 1982., a sljedeće godine (1983.) s Dinamom će osvojiti i Kup Maršala Tita.

U lijepoj uspomeni ostao je i navijačima kosovske Prištine koju je uveo u Prvu nogometnu ligu. Terezu Kesoviju, koja je na posljednjoj utakmici izvela početni udarac, od sreće je na rukama iznio s terena. Nakon nekog vremena trenerskim se poslom nastavio baviti u inozemstvu, uglavnom u Švicarskoj. Poslije demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj vraća se iz inozemstva, zbližava se s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom i učlanjuje u HDZ.

Uskoro kupuje Dinamo, odnosno tada HAŠK Građanski. Do državne dokapitalizacije bio je vlasnik i trener kluba koji je tada promijenio ime u NK Croatia. Ubrzo je imenovan izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, s kojom je uz čak dvije pobjede i samo dva poraza u Engleskoj 1996. godine ušao u četvrtfinale Europskog nogometnog prvenstva.

Izlazak iz HDZ-a i afere

Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine s reprezentacijom Hrvatske je osvojio treće mjesto što je u tom trenutku bio apsolutno najveći uspjeh hrvatskog sporta. Na kormilu hrvatske nogometne vrste ostati će do jeseni 2000. zbog loših rezultata. Ponajviše zbog toga što se Hrvatska nije uspjela plasirati na Euro 2000. osvojivši treće mjesto u skupini. Poslije hrvatske nogometne reprezentacija preuzima kormilo Irana. U Iranu ostaje do 2002. kada se ponovno vraća u Hrvastku i trenira potom uglavno hrvatske prvoligaške klubove.

Uz nogomet pokušava biti aktivan i u političkom vodama. Dolaskom Ive Sanadera na čelo HDZ-a istupa iz stranke te se na predsjedničkim izborima kandidira kao neovisan kanidat i osvaja 0.80 % glasova te ispada već u prvom izbornom krugu. Uz Blaževićevo ime često su se vezale brojne afere još od odlaska Roberta Prosinečkog iz Dinama u beogradsku Crvenu Zvezdu zbog navodne nespremnosti Robertova oca da, za razliku od Marinka Bobana (oca Zvonimira Bobana), Blaževiću plati mjesto u prvoj momčadi (kako je svojevremeno tvrdi jedan hrvatski list).

Povodom toga Blažević je u nogometnim počecima mladog Prosinečkog navodno izjavio kako će pojesti svoju trenersku diplomu ako Prosinečki ikada postane veliki nogometaš. Diplomu nikad nije pojeo. Uz Miroslava Blaževića veže se i jedna međunarodna afera s financijskim malverzacijama u Nantesu, zbog čega je ležao u francuskom zatvoru, iako je kasnije pušten zbog nedostatka dokaza.

Strastveni kolekcionar

Blažević je bio i strastveni kolekcionar skupih stvari – poglavito satova i umjetničkih slika, a i veliki obožavatelj čokolade. Osim nogometa volio je i borilačke sportove (boks, sumo hrvanje) te biciklizam. Volio je citirati Montesquieua i pozivati se na Nietzschea. Popularni Ćiro jedini je u hrvatskoj povijesti tri puta dobio državnu nagradu za sport “Franjo Bučar” (1998. – godišnja nagrada za pojedince; 1998. – godišnja nagrada za momčadi; 2007. – nagrada za životno djelo).

“Čovjek s osmijehom demona, s licem Alaina Delona”, govorio je o Ćiri Blaževiću poznati radijski komentator Ivo Tomić. Doista, Blažević je zaludio Dinamove navijače optimizmom. Iz te nenadmašne generacije koju je Ćiro Blažević nakon 24 godina posta doveo do naslova prvaka Jugoslavije uvijek su odašiljane sjajne vibracije.

Čekaju nas burna vremena: ‘Nekad se moraš žestoko protresti da bi i ti druge zatresao’

Objava Ćiro je bio poput meteora: Tuđman mu je jeo iz ruke, a ljudima je bio jednostavno neodoljiv pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak