Bukowski mi je obilježio mladost. Ponekad se pitam jesu li njegove knjige krive što smo mi tadašnji mladi skrenuli na opaki put alkohola. Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da se počela drogirat nakon što je pročitala onu Mi djeca s kolodvora Zoo. Meni se čini da sam i ja počeo piti nakon što sam pročitao prvu knjigu od Bukowskog. Jebote, šta se zbilja tako može pisati, šta zbilja postoje takve knjige. Taj njegov jednostavan stil… Činilo mi se da mogu uzet pisaću mašinu i odmah i ja počet pisat tako. Imao je nešto zarazno u stilu, nešto što te tjeralo da odmah i sam počneš pisat kao i on. Po čitave noći lupao sam na pisaćoj mašini priče o tome kako pijem. Priče su kao i njegove bile pune dijaloga, izbjegavao sam ikakve duže opise ljudi, prirode, interijera, izbjegavao sam previše duga razmišljanja junaka. Samo šank, boca, dijalog. Bukowski je u jednom tekstu napisao da voli knjige s kratkim poglavljima, ispresijecanih životnim dijalozima.

Objavljene su mu i dvije knjige pisama. Obožavao je pisat pisma. Te njegove knjige pisama čitao sam s istim guštom kao i romane. Možda još i većim, u pismima je totalno opušten. Kroz pisma možeš pratit kako se razvijao kao pisac, što ga je sve mučilo, pa dileme hoće li se odvažit dati otkaz u pošti i u u pedesetoj godini živjet isključivo od pisanja. Usprkos teškim opijanjima, bolestima, ogavnom životu u mladosti, uspio je čak poživjeti preko 70 godina. Željko Špoljar, autor koji stoji iza Nacionalne groupie, za Nacional.

Charles Bukowski – bludni sin američke književnosti – Monitor.hr.