https://ravnododna.com/bez-odusevljenja-molim-cannes-festival-ovacija/

Od osnutka 1946. godine kroz najugledniji filmski festival na svijetu prodefilirali su nebrojeni klasici sedme umjetnosti, od “Dolce Vite” i “Taxi Drivera” do “Pulp Fictiona”, a ono što je započelo kao iskreno divljenje istinskim velikanima filma kroz godine se pretvorilo u skupinu tuljana koji oduševljeno plješću ma što god da je prikazano. Djelomično time dijele komplimente na razini kao kad netko kupi novu jaknu koju je obavezno pohvaliti, pa makar mu stajala kao Georgeu Constanzi Gorotex, a donekle se time osiguravaju znajući da će, ako oni drugima tako vehementno lupaju dlan o dlan, usluga onda jednom biti uzvraćena i njima.

Postavlja se stoga pitanje – tko su zapravo ti tuljani? O objektivnoj publici sigurno nije riječ s obzirom na to da se za spontani aplauz od prosječnog puka mora snimiti nešto doista veliko. To je plejada egocentrika kakvu neće naći ni na turnirima bridža: glumice obučene u neudobne haljine, producenti koji se svim silama trude pronaći distributere za svoje filmove i oduševljeni novinari presretni što im je poslodavac pokrio putne troškove za paradiranje po Azurnoj obali. Ravno do dna

Cannes: Najugledniji filmski festival nije što je nekad bio, a kvaliteta filmova kao da se ocjenjuje mjerenjem trajanja ovacija – Monitor.hr.