Umirovljeni vaterpolist s Korčule koji je napao djecu što su slavila rođendan na mulu ispred njegove kuće samo je ekstreman slučaj onoga o čemu čitamo svakog ljeta – o ljudima s kućama uz more što tjeraju kupače koji im se lješkare i brčkaju ispod ograde. Dosad se ta usputna ugostiteljska djelatnost obavljala galamljenjem, psovanjem i mlataranjem rukama. Ove je godine podignuta na višu razinu, u skladu s općim rastom hrvatskog turizma, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list. Kao i svi nasilnici, bio je hrabar pred klincima, a kad je došla policija, sakrio se u kuću.

Moj je punac 70-ih odlučio izgraditi kuću na jednom malom otoku, na svojoj djedovini, u netaknutoj uvali, gdje nije bilo nikakva puta i do koje tada nije nitko ništa držao. Da bi uopće mogao početi graditi, prvo je s prijateljima izgradio mul. Ponajprije, mul je poslužio i za sljedeće gradnje, i bio nezamjenjiv za putovanja i snabdijevanje, sve dok nije došla cesta. A otada privlači magnetski kupače, skakače, ležače, pričače i druge izletnike. Tako veliki mul postao je žarišna točka života uvale. Na njemu je u pola stoljeća odležano bezbroj sunčanih sati, pročitane su knjižnice, otračane generacije i održana mnoga noćna kupanja.

Dakako, sve je to izazvalo mnogo gužve, žamora, pljuskanja, drndanja barki, vike i cike, a ponekad i lajanja i noćnih uznemiravanja. Nikad, nikad, ali baš nikad nije punac nikome ništa rekao ili prigovorio. A pođete li mocirom iz te uvale, vidjet ćete mnoge kuće uz more. I ispred svake je minijaturni mulić koji su napravili samo za sebe. Da, velikodušnost ima cijenu, kao što je pokazao moj punac – za veliki mul trebate mnogo materijala, vremena i napora. A potom nije vaš, nego ga morate predati drugima. No on je to učinio bez žaljenja. Nije bio poput onih sitnih duša koje svoje mulove posipaju staklom i po njima prolijevaju ulje da otjeraju furešte ili, još gore, huckaju pse i utapaju djecu. Narod

Beck: Mulići uz kuće do mora pokazuju kako su njihovi graditelji maleni, uski i ograničeni – Monitor.hr.