O europskim zdravstvenim politikama i onome što one donose hrvatskom zdravstvenom sustavu razgovaramo sa stručnjakom javnog zdravstva izv. prof. dr. sc. Aleksandrom Džakulom iz Centra za zdravstvene sustave politike i diplomaciju pri Školi narodnog zdravlja »Andrija Štampar«.

Europa se, kad je riječ o zdravstvu, bori s nestašicama lijekova, nejednakom dostupnošću zdravstvene usluge na tlu EU-u, boljim povezivanjem u slučaju globalnih zdravstvenih prijetnji kakva je bila posljednja pandemija. Kako se EU nosi s tim izazovima i koliko Hrvatska od toga ima koristi?

– Utjecaj Europske unije na nacionalne zdravstvene sustave država članica je značajan, ali je važno napomenuti da je zdravstvo primarno u nadležnosti samih država članica. EU djeluje kroz koordinaciju, regulativu i financijsku potporu kako bi unaprijedio zdravstvene sustave unutar svojih članica te posebice zdravlje depriviranih skupina kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

Dakle, kada govorimo o odnosu EU-a prema zdravlju i zdravstvenoj zaštiti, treba istaknuti dvije odvojene stvari.

Prvo, EU zdravlje i pravo na zdravstvenu zaštitu stavlja u vrh svojih prioriteta u svim politikama. S druge strane, EU je ostavio nacionalnim državama da samostalno upravljaju i brinu se o zdravstvenom sustavu.

Drugim riječima, EU se ne upliće direktno u funkcioniranje zdravstvenog sustava i tu postoji, kako to ja volim reći, nacionalni zdravstveni suverenitet. Ovakav pristup omogućuje EU-u da promiče zdravstvene ciljeve na širokom području, dok istovremeno poštuje i podupire nacionalne specifičnosti i potrebe u upravljanju zdravstvenim sustavima.

Europska ili EU regulativa i EU projekti možda su dva najčešće korištena pojma kad govorimo o EU-u. EU regulativa je iznimno važan sustav mehanizama koji posebno doprinosi malim državama kakva je Hrvatska. Naime, živimo u svijetu u kome smo izloženi velikim promjenama u svim segmentima današnje civilizacije. I nužno je da se pojedina društva, zajednice, države tom prilagođavaju.

Dobitnici EU regulative

Profitira li naše zdravstvo od pripadnosti europskoj zajednici?

– U zdravstvu imamo neprekidno nove situacije s tehnologijama, lijekovima, pravima, edukacijom, licenciranjem zdravstvenih radnika…

U tim okolnostima bilo bi iznimno teško da male države uspijevaju sustavno pratiti sve promjene, provoditi ih, a da pritom ostanu u suglasju ili kompatibilnosti s drugim državama i sustavima koji se mijenjaju. Regulativa EU-a nam omogućuje da se relativno lako nosimo s vrlo dinamičnim promjenama koje postoje u svijetu, te da ih sustavno možemo regulirati, pratiti i relativno brzo mijenjati ako je potrebno. Dakle, kad govorimo o EU regulativi, čak i u nekim lošim izdanjima birokracije, možemo definitivno reći da smo mi dobitnici u toj cijeloj priči.

Vezano uz odnos prema EU-u, htio bih istaknuti jedno osobno zapažanje na koje su mi dodatno ukazali neki sugovornici. Naime, građani Hrvatske često puta o EU-u govore zamjenicom »oni«. Pa tako govorimo da nam »oni« nešto nameću, »oni« nešto od nas traže. Na neki način još uvijek se nismo saživjeli s činjenicom da smo zapravo mi – EU.

Razlog tome je vjerojatno period pregovaranja s Unijom i vrijeme kad smo bili izloženi velikim pritiscima da se prilagodimo, pa je ostala percepcija da u odnosu prema EU-u stalno nešto moramo prilagođavati, da nas neprekidno kontroliraju. Tako u jednoj perspektivi Uniju doživljavamo kao neki oblik policajca, a onda s druge strane kad govorimo o EU-u govorimo o novcu, fondovima i projektima koji su financirani od EU-a.

I opet koristimo taj diskurs »oni«, odnosno ne doživljavamo da je novac koji dolazi iz EU zapravo naš novac.

Ta distanciranost od EU-a ima utjecaja i na ostale segmente i politike EU-a koje bi se trebale prenijeti na Hrvatsku i iz koje bismo dugoročno trebali imati koristi.

Je li se Europa dobro nosila s pandemijom COVID-19? Ovih smo dana svjedoci potencijalne afere vezane uz nabavku cjepiva, je li se možda trebalo postupati opreznije u toj nabavi?

– Pandemija COVID-19 bila je zapravo jedan veliki test za cijelu europsku obitelj, i to test Europske unije kao jedne epidemiološke zajednice i obitelji, ali i test za mogućnost EU-a da odgovori na izazov kakva je bila pandemija.

Uz sve izazove koji su završavali ponekad i neuspjesima, ponekad krivim procjenama ili odlukama, mislim da u cjelini možemo reći da je Europska unija demonstrirala određenu snagu, koju nije bilo moguće kreirati u pojedinim državama bez postojanja jednog takvog središnjeg tijela.

Prije svega mislim na usklađivanje određenih aktivnosti, a posebice poticanja istraživanja i nabavke cjepiva.

Morat ćemo još godinama izučavati koje su sve odluke donesene, temeljem čega i koji su njihovi ishodi, te posebice krije li se negdje tu i kakav kriminal.

Teško je sustave veličine Europske unije lako i u cijelosti prilagoditi za takve izazove, tako da ovaj period moramo sagledavati višestruko i uvijek se njemu vraćati kako bismo mogli donijeti adekvatne pouke za neke slične buduće situacije.

Bolje umrežavanje

EU je u velikoj mjeri ovisan o nabavi lijekova i medicinske opreme iz trećih zemalja. Kako se uspijeva nositi s tim problemom, je li Hrvatska tu učinila dovoljno na samodostatnosti?

– Moj je dojam da nismo dovoljno svjesni koliko smo dobili ulaskom u Europsku uniju i u kojoj mjeri nas je ona postavila na noge, uredila neke odnose iz kojih sad dalje možemo bolje realizirati svoje potencijale i koristiti vlastite resurse.

Tu su definitivno primjeri slobodnog kretanja ljudi i roba koji su uz to i visoko regulirani, pitanje lijekova, medicinske opreme, te općenito sigurnosti i zaštite zdravlja.

Nama je postalo potpuno uobičajeno da ne propitujemo porijeklo neke hrane, sigurnosti i učinkovitost nekog lijeka, jer pouzdano znamo da su mehanizmi EU provjerili ili odradili provjere umjesto nas, a za nas. Ta zajednička regulativa otvara nam i nove horizonte za suradnju i za razvoj, u čemu su upravo istraživanja u području biomedicine jedan od mogućih prostora za zajedničke projekte.

Naime, mi smo još u najvećoj mjeri fokusirani na sredstva koje nam dolaze u formi projekata kao pomoć za razvoj koji se onda realiziraju primarno lokalno u Hrvatskoj. U budućnosti bi trebalo biti i više suradnji na međunarodnoj razini kojima bi se ne samo mi osnažili nego i bolje pozicionirali i umrežili s partnerima iz EU-a.

Kad se usporedimo s drugim državama članicama u pogledu zdravstva ne stojimo baš najbolje. U mnogim segmentima zdravstva zaostajemo za europskim prosjekom, od dostupnosti zdravstvenih usluga, do ishoda liječenja…

– U izvještajima o zdravlju i zdravstvenoj zaštiti EU-a često se ukazuje na odstupanja koja imamo u odnosu na europske prosjeke ili druge europske države. Ta odstupanja su i u području zdravstvenog stanja, ali i u osiguravanju zdravstvene zaštite za pojedine skupine građana ili određene zdravstvene probleme. Zbog svega toga opet prepoznajemo EU kao nekog tko nas kontrolira i prisiljava da nešto činimo.

To je paradoks, jer upravo su ta odstupanja nešto što je naše nacionalno pitanje i čemu se doista moramo snažno i cjelovito posvetiti. Ponekad smo sami iznenađeni podacima koje je objavila Europska unija, previđajući i činjenicu da smo te podatke mi sami prikupili i poslali nadležnim tijelima EU-a.

S druge strane, čak i tako dokazane razlike ne prepoznajemo kao prednost temeljem čega možemo jače i snažnije tražiti sredstva EU-a, već više kao jednostavni odgovor na zahtjev europske administracije.

Definitivno bismo morali puno više i puno dobronamjernije shvaćati uvide i zapažanja koje imaju europska tijela jer su ona prije svega namijenjena našim građanima i dobrobiti našeg zdravstvenog sustava pa onda i cijele države.

Gotovo bismo mogli reći da smo u zamci prepoznavanja Europske unije kao nametnutog autoriteta propustili priliku da vidimo koliko je to zapravo naša korist i prilika.

Europarlamentarci bi trebali više izvještavati o EU novostima u području zdravstva

Što bi trebali biti prioriteti naših budućih europarlamentaraca u području zdravstva?

– Naši parlamentarci definitivno moraju raditi u dvije razine. S jedne strane, biti dio onih afirmativnih snaga koje i dalje zdravlje i zdravstvenu zaštitu prepoznaju kao vodeći prioritet EU-a.

S druge strane, do razine europske administracije treba snažno prenositi specifične potrebe i okolnosti u zdravstvenom sustavu Hrvatske kako bi se propisi i izdvojena sredstva za Hrvatsku mogli na najbolji način usmjeravati i iskoristiti.

Dodao bih još jednu važnu aktivnost za naše članove EU parlamenta, a to je da cjelovito i redovito izvještavaju našu javnost o svim novostima ili izazovima s kojima se suočavaju na EU razini u području zdravlja i zdravstvene zaštite. Mislim da bi nam više informacija i tema o kojima se raspravlja, s Europske razine prenesenih u naš lokalni kontekst, bilo korisno i kratkoročno i dugoročno.

 

 

Objava Aleksandar Džakula: “Nismo dovoljno svjesni koliko smo dobili ulaskom u EU” pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak