Iako su o komunističkom putu »najvećeg sina naših naroda i narodnosti« napisane bezbrojne priče, samo je Marko Stričević imao dovoljno mašte, pustolovnog duha i profesionalnog žara da otputuje u različite dijelove europskih i azijskih ravnica poput Bukovine, Galicije, Sibira… kako bi tamo osobno pronašao podatke i upio atmosfere o pet gotovo neistraženih, ali itekako važnih godina Josipa Broza.

Rezultat njegovog terenskog istraživanja je odlična knjiga Tito u Rusiji, Sibirska odiseja: 1915. – 1920., u izdanju VBZ-a. O tom djelu, ali i o širem kontekstu »Slučaja Tito«, razgovarali smo s autorom knjige.

Voda i trava

U Velikom ratu na istočnom je frontu u rusko zarobljeništvo palo ukupno oko milijun i pol austrougarskih vojnika, među njima je bio i Josip Broz, vodnik 25. pješačke pukovnije – »zagrebačke«. Kako je Broz zarobljen i kakav mu je tada bio svjetonazor, s obzirom na to da ga u rovove šalje »tamnica naroda« – Austougarska?

– On u prisjećanjima tvrdi da je zarobljen poslije teškog ranjavanja kod mjestašca Okno u Bukovini, u današnjoj Zapadnoj Ukrajini, na Uskrs 1915. godine. Govorio je o zloglasnim »Čekezima« iz Kavkaske tuzemne konjičke divizije, poznate kao »Divlja«. Navodno su njezini jahači u jurišu preko velikog polja kod rijeke Dnjestar probili obranu i upavši u rov masakrirali Brozovu jedinicu. Stručnjak za povijest Kavkaza, Rudolf Ivanov, baveći se poviješću Divlje divizije opisuje vojne operacije kod Okna, tog i okolnih dana. Piše o više od tisuću zarobljenih. Josip Broz tada je mladi kvalificirani radnik, vjerojatno blizak socijaldemokraciji, mobiliziran u svjetski rat. Još je daleko od nadimka Tito i teško da može i zamisliti okolnosti u kojima će ga steći.

Što se nakon toga događa? Kakva je uloga dr. Kralja i ostalih koji Brozu pomažu da preživi?

– Teško ranjen, podoficir Broz biva transportiran preko Kijeva duboko u Rusiju: završava u srednjovjekovnom manastiru na ušću Svijage u Volgu, u današnjoj ruskoj republici Tatarstan. Manastir nad velikom vodom pretvoren je u maleni lazaret za zarobljenike. Uz tešku ubodnu ranu obolijeva, poput mnogih, od pjegavog tifusa. Život mu spašavaju zarobljeni austrougarski liječnici, među kojima ima Hrvata. Jedan od njih je, sudeći prema istraživanju koje sam napravio, Ivan Milaković, koji će tri desetljeća kasnije biti istaknuti pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta u Mostaru. I doktor Kralj jedan je od tih zarobljenih liječnika. U Svijažsku sam pronašao dokumente koji nadopunjuju Brozova sjećanja o hrabrom čovjeku, potvrđujući da se Kralj zalagao (i izlagao) za zaštitu zarobljenika i njihovog tretmana kod lokalnih vlasti. Pitam se koliko je njegov zaštitnički odnos prema tifusarima na Volgi utjecao na Titov odnos prema tifusarima na Neretvi?

Navodite da je istraživanje Brozove ruske priče ponekad podsjećalo na speleološke napore u omanjoj, vrlo mračnoj špilji, gdje ulaziš u svaki kanalić koji uspiješ napipati, a većina ih se brzo počne sužavati i kad ti se čini da si došao do kraja negdje pronađeš čudan, jedva prohodan tunelić koji vodi do nove, ne tako male dvorane. Pojasnite nam način i metodologiju istraživanja Brozove sibirske odiseje?

– Bila je to kombinacija terenskog istraživanja po zabačenim mjestima Rusije u kojima se zatekao kao mladić, skrupulozne analize informacija koje je kroz desetljeća davao o tom razdoblju i njihove usporedbe s dostupnim izvorima: lokalnim znanstvenim radovima, arhivskim dokumentima i memoarima mjesnih ljudi, kako bih dobio što je moguće bolji uvid u zbivanja i kontekst u tim selima, gradićima i pokojem gradu, u kojima je Broz proživio pet i pol godina. Prema mjesnim arhivima i muzejima tragao sam za ljudima koje Tito spominje imenom i(li) prezimenom, te ih većinom uspio identificirati. Kad se makne fokus sa Tita, može se dobiti mnogo bolji uvid u kontekst tog značajnog dijela njegove biografije.

Broza su u Rusiji vrbovali komunisti, eseri, Crna ruka, bijeli… Slažete li se s konstatacijom da je Broza od novog novačenja spasila urođena mimikrija, šloserska stručnost, kao i to što je bio, kako kaže ruska izreka, »tiši od vode i niži od trave«?

– Slažem se da je sve navedeno vrlo vjerojatno imalo utjecaj. Tome bih svakako pridodao njegovo loše zdravstveno stanje, koje ističe od prve mini-biografije napisane za Kominternu 1930-ih, do nekih od posljednjih video-intervjua koje je dao. U jednom je gotovo neprimjetno spomenuo da je i dvije-tri godine nakon krize mislio da će umrijeti od posljedica ranjavanja u pluća.

Kako se u kovitlacu »Februarske revolucije« snalazio marginalac Josip Broz s obzirom na to da mnogi izučavatelji razdoblja 1916. – 1917. tvrde da su boljševici najviše agitirali među ratnim zarobljenicima?

– Najviše od lijevih domaćih revolucionarnih sila. Agitirali su – i to ne bezuspješno – i agenti carevine i njezinih saveznika u ratu. Broz je, kao i mnogi Slaveni, vrlo brzo naučio jezik. Unakrsna analiza intervjua pokazuje da je često isticao strast za čitanjem, a ta je predaja ostala i u jednom od sela u kojima je boravio, Kalasjevu. Nakon njega je poslan na Ural, na željezničke radove. Željeznica je bila rasadnik boljševičke ideje. Broz je baš tamo dočekao prvu, »Februarsku revoluciju«, u gradu Kunguru, u kojem će boljševici ubrzo trijumfirati na izborima. Tamo je pobjegao iz logora i prilično je teško shvatiti kako je izgledao njegov život dok se pred zimu nije zatekao u sibirskom gradu Omsku.

Marginalac Broz

Epicentar kontrarevolucije tada je bio Omsk. Kako se Broz snalazio u tom brutalnom ruskom kaosu?

– Dok je Petrograd bio epicentar »Oktobarske revolucije«, daleki sibirski Omsk se u građanskom ratu pretvorio u njegovu suprotnost, epicentar kontrarevolucije: »Bijelog Sibira«. U njemu je stolovao monarhistički admiral Kolčak. Prije nego što je on tamo uspostavio diktaturu, iz Omska su bili istjerani boljševici i odredi Crvene garde. Među njima su bili i internacionalni odredi kojima se, prema vlastitom svjedočenju, Broz bio pridružio. Omsk je mjesto u kojem mladi Broz prestaje biti odbjeglim zarobljenikom i nastoji se snaći u kaosu koji je zahvatio Rusiju. No nakon poraza opcije uz koju je pristao, opet bježi u stepu i tamo se skriva više od godinu dana.

Novinar i dokumentarist postsovjetskog prostora   Marko Stričević rođen je 1980. godine u Zagrebu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Do 2004. godine nije znao gotovo ni riječi ruskog. Postsovjetski prostor počeo je intenzivno otkrivati toga ljeta otputovavši vlakom, privatno, u Ukrajinu, što se ponovilo još nekoliko puta. Uslijedile su samostalne skitnje po transkontinentalnoj Rusiji, službeni putovi i privatni izleti u zemlje negdašnjeg SSSR-a, uz mnogo učenja kojem je ključni preduvjet bilo samouko svladavanje ruskog jezika. Od 2007. do 2010. živio je Moskvi i Sankt Peterburgu, radeći kao stalno akreditirani dopisnik hrvatskih dnevnih listova, tjednika i periodike. Nudio je širok spektar studiozno obrađenih tema iz sfere politike, društva, ekonomije, umjetnosti, povijesti, sporta, znanosti… i upoznao mnogo vrlo raznolikih ljudi. Nakon povratka u Zagreb nastavlja često odlaziti u zabačene predjele Sibira, srednje Azije, Kavkaza i dalekog sjevera. Ta su ga iskustva dobro pripremila za terenska istraživanja po zagonetnim, davnim putevima Josipa Broza i njegove generacije. Konkretnije i intenzivnije bavljenje temom ove knjige započelo je 2017. godine, kroz usporedni rad na pisanom tekstu i dokumentarnom filmu. Posljednjih desetak godina radi kao televizijski novinar i autor dokumentarnih filmova, specijaliziran za postsovjetski prostor. Živi u Zagrebu s obitelji, Marinom Barukčić Stričević i kćeri Nastjom. (vrisak.vbz.hr)

Najegzotičnijim danima Brozove biografije smatra se život u »kirgiskom« aulu Kojčubaj. Što ste na terenu saznali o tome?

– Pronašao sam to, domaćoj znanosti potpuno nepoznato mjesto, boravio u njemu. Domaća historigrafija svih proteklih godina nije ni pokušala precizirati gdje se u Sibiru ono nalazi (20, 200 ili 500 kilometara od Omska?). Ono što se danas zove Kojčubaj odavno nije ondašnji polunomadski aul s jurtama, nego selo od nekoliko desetaka kuća u kojem Kazasi (a ne Kirgizi, kako se pisalo u dosadašnjim biografijama) dandanas drže mnogo konja – u selu i u okolnoj stepi. U blizini naselja je jama, na mjestu gdje je stajao mlin u kojem je radio Josip Broz. U Kojčubaju žive praunuci Ise Žaksimbajeva, egzotičnog Brozovog poslodavca, a sudeći prema više izvora, i svojevrsnog zaštitnika. Stanovnici okolnih slavenskih sela također su radili kod njega, govorili da je taj srednjoazijski baj, ili bij (uglednik po starokazahskim tradicijama) pošteno plaćao te pomagao nekima od njih da se u stepskim šumama skrivaju od mobilizacije u Kolčakovu armiju. Broz je u tom kraju najvjerojatnije prvi put čuo riječ »partizani«. Istovremeno je prisustvovao epohalnom miješanju azijske nomadske, stočarske kulture i slavenske sjedilačke, zemljoradničke, domorodaca i došljaka, donoseći im neke vidove tehnološkog moderniteta kao što je elektrifikacija nastambe pomoću dinama. Kod Isinog potomstva postoje neke egzotične predaje i interpretacije o životu Josipa Broza i maloljetne Pelagije kod njihovog pradjeda. U knjizi ih detaljno kritički analiziram, kao i druge informacije takvog tipa.

Špekulira se o postojanju izgubljenog »Evanđelja po Pelagiji«. Tko je bila prva Josipova žena i kakav je bio njihov odnos?

– Kad su se upoznali, Pelagija Denisovna Bjelousova imala je najvjerojatnije trinaest godina. Bilo je to u Mihajlovki, selu doseljenika iz Ukrajine koji su išli za boljom i većom obradivom zemljom na Daleki istok, kao bijeli Amerikanci na Divlji zapad. Lokalni krajoznanac Mihail Sanjkov kaže da su mu suseljani i rodbina Pelagije pripovijedali kako roditeljima nije bilo drago zbog tog odnosa, jer je bila premlada čak i za ondašnja poimanja. Svi konzultirani lokalni stručnjaci slažu se da u tim vremenima slični odnosi nisu bili čudni ni skandalozni, ali činjenica da ju je vrlo brzo oženio, u seoskoj pravoslavnoj crkvi, kao i predaja rodbine Bjelousovih… govori o ozbiljnosti tih odnosa, godinama prije nego što će se s njom vratiti u Hrvatsku.

Zanimljivo je da i Kazasi imaju predaju o tome da ju je uz pomoć njihovog pradjeda, a možda i djeda Žunusa, Broz oteo po stepskim tradicijama, što je vjerojatno pretjerano, ali opet upućuje na početno nezadovoljstvo njezinih roditelja. Bilo kako bilo, djevojka upitnog obrazovanja u Zagrebu je upoznala ljude poput Krleže, postala hrabra komunistica koja je izlazila na nasilno gušene demonstracije i bila uhićena. Nakon rastanka i povratka u SSSR, patila je kao jedna od milijuna žrtava staljinističkih progona. Povjesničar Ivan Očak, koji ju je upoznao u poznoj dobi, spominjao je mogućnost da je napisala memoare. Bilo bi to najjače svjedočanstvo o prvom boravku Broza u Rusiji i tko zna koju bi perspektivu otvorilo… Ali, znajući ponešto o strahu u kojem su toliki ljudi Staljinovog razdoblja šutjeli o svojoj prošlosti do kraja svojih života, ne čini mi se da je mogućnost postojanja eksplicitnijih memoara kod dvostuko represirane komunistice osobito vjerojatna. S druge strane, kod Rusa i pisanja nikad se ne zna.

Povratak u Zagreb

Broz je oduvijek negirao boljševičku pripadnost. Bio je samo kratkotrajno pripadnik Crvene legije dok ih nisu razbile Čehoslovačke legije. Tko su u tom razdoblju bili najaktivniji Hrvati u Crvenoj armiji?

– Danilo Srdić, Gustav Barabaš… To je pitanje više za povjesničara Stefana Gužvicu koji intenzivno istražuje jugoslavenske »oktobarce«. Mene su mnogi povjesničari u Rusiji sa zanimanjem pitali znam li nešto o »Oleku« Dundiću, legendarnom borcu iz ruskog građanskog rata. »Oleko« dolazi od nadimka Aleksa. Ime mu je bilo Tomo Dundić, rođen je u Grabovcu kraj Imotskog. O njemu su u Sovjetskom Savez snimani filmovi, režirana je predstava, čak i opera. Moskva, Sankt Peterburg i drugi gradovi… imaju ulice s njegovim imenom.

Kako je na kraju izgledao Brozov povratak iz Rusije u novoformiranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca?

– Kad je građanski rat završio u tom dijelu Sibira tako što je Crvena armija uz pomoć partizana istjerala Kolčakove »bijele« iz Omska, 27-godišnji Josip Broz počeo se sve slobodnije kretati, dolaziti do Omska, a zatim se početkom 1920. godine upisao u Komunističku partiju. Informacije o datumu su kontradiktorne, no o primanju je posvjedočio Dimitrije Georgijević zvani Starik, dokazani kadar partije Lenjina, koji je bio slan u misije pridobivanja južnih Slavena. Tito u sjećanjima spominje i poznanstvo s tada utjecajnim revolucionarom Petrom Ivanovičem Vojevodinom, koji je osobno upoznao Lenjina. Uz njega je Broz mogao doznati štošta o revoluciji, možda i o kulturnoj avangardi nove sile. Ujesen 1920. omske vlasti su organizirale repatrijaciju tisuća zarobljenika Austro-Ugarske Monarhije, koja više nije postojala.

Članstvo u partiji moglo je mladom Brozu ubrzati ulazak u vlakove s Pelagijom Bjelousovom u visokom stadiju trudnoće, no to se članstvo moralo tajiti odmah po izlasku iz Rusije. Povratak do Zagreba trajao je oko dva mjeseca. Zanimljivo mi je da se ubrzo opet zaposlio u sjevernom hrvatskom selu Veliko Trojstvo – na mlinu, kao u Sibiru. Čak je i udaljenost Velikog Trojstva od Zagreba skoro ista kao od Omska do Kojčubaja.

Objava Autor publicističkog hita “Tito u Rusiji”: Kako sam na licu mjesta istražio važnih pet godina u životu Josipa Broza pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak