S blagom sjetom sjećam se toplinskih valova, jer ovo što se sada događa nisu više valovi, nego beskrajan val nad valovima, majka svih toplinskih, stalni i uporni vrući cunami koji je preplavio Hrvatsku, zemlju izdržljivu i prkosnu, pa se vrućinama usprkos još pale i vatre na obali. Doduše, inat uzima danak, u srpnju je umrlo puno više Hrvatica i Hrvata nego inače u srpnjima, pa se može govoriti o srpanjskim žrtvama 2024., masovnijim no što su bile one 1845. kada su bečki vojnici pobili nekoliko desetaka narodnjaka na Trgu sv. Marka, a da ga neki pametni lik nije povukao u haustor, mogao je ondje zaglaviti i mladi Ante Starčević. (Za kolovoz još nemamo podatke, ali bit će), piše Hrvoje Hitrec za HKV.

I što činiti? Učiti od bića koja žive u pustinjama. Što rade ta divna stvorenja? Pa ukopaju se u pijesak, u zemlju, što dublje. Tako bismo i mi trebali, graditi kuće pod zemljom, podzemne gradove, podzemne države čak. Naišli bismo tako na duboku državu, koja je ondje već odavno.

Da, smrtonosne vrućine, sunce žari i pali, tek u planinama navodno nešto podnošljivije, „u srcu, u dahu, planine, planine“, što bi rekao Tin. Mi žabari patimo u dolinama, Mak i Tor leže na parketu kao dva suhomesnata proizvoda, ne gibaju se. „Krećite se, životinje“, velim im ja, „ ako dođu porezni žbiri popisat će vas u nekretnine, a meni se ne plaća. Ionako mislim da je taj porez loša zamisao, možda i neprovediva. Još jedan teret u hrvatskoj teretani.“

‘Sjedimo mi za stolom, kadli ulazi Manolić…’

Tako mi živimo, hereditarno i porezno opterećeni, sadašnjošću nezadovoljni, prošlošću otežani, podjelama raskoljeni, demografski desetkovani. Iz nekih razloga po ovim vrućinama proučavam knjigu veliku i tešku kao hrvatska povijest, naime Martirologij objavljen relativno davno, autora don Ante Bakovića („Druže pope, ustani iz groba“) – tekstom i fotografijama zabilježeno mučeništvo katoličkih svećenika, sjemeništaraca i časnih sestara u 20. stoljeću, poglavito u vrijeme Drugoga rata, 664 u svemu, pridodani i ubijeni u srpskoj agresiji devedesetih. Ali neću sada o tome, nego o demografiji i Bakoviću, kojega sam vrlo dobro poznavao i cijenio.

Štoviše, bio sam pozivan na objed što bi ga jednom godišnje priredio u svojoj kući negdje na Bukovcu, šareno društvo u većoj dvorani s izlazom na voćnjak. Jedne godine, ah, moram to ispričati jer je neodoljivo, sjedimo mi za stolom, kadli ulazi Manolić. Ulazi na glavna vrata, hoda između stolova i krajičkom oka motri tko je sve tu, „snima“ iskusnim udbaškim okom, dolazi do vrtnih vrata i izlazi, nestaje u voćnjaku, to jest nestaje potpuno, ne vraća se. Očito je bio zaključio da ne bi bilo dobro ostati, makar pozvan, ima tu raznih elemenata.

>Hitrec: Hrvati primitivci i Hrvati intelektualci

Ispričavam se na digresiji i vraćam na matičnu misao, naime demografsku. Isti taj don Ante Baković bijaše začetnikom pokreta „Jedno dijete više“ ili slično. Odjek je bio ovaj: napale ga podivljale feministice i pridružena im lijeva bagaža, pa što on, don, ima propovijedati o temi za koju su pretplaćeni, nasilje nad ženama itd., što će nam jedno dijete više, i ovo jedno nam je teret.

U to je vrijeme demografska slika već bila otužna, ali ne i katastrofalna kao danas, pa da je umjesto histerične povike protiv Bakovića njegov pokret prepoznat od vlasti, zajedno s „mjerama“ koje su odavno trebale biti poduzete, možda bi sada bilo drukčije. Možda, velim. A danas kada je voda došla do grla, demografijom se i opet bave amateri, nisu se sjajni Šterc ili Akrap uspjeli probiti do ministarskih ili barem približnih mjesta s kojih se moglo djelovati.

Hrvatska pevaljka na granici

Ma što, umiremo od vrućine i pomalo od gluposti. Bavimo se besmislicama, kao je li u Hrvatskoj dopušteno pjevati „Marširala kralja Petra garda“, kao da još donedavno, devedesetih, nije marširala po Hrvatskoj i ubijala Hrvate, te se zadarska presuda dovodi u pitanje, ah, pa ako je prešutno dopušteno pjevati „ustašama“ koji su branili Hrvatsku, zašto ne bi i četnicima koji su ju razarali. A što će slušati srbijanski turist nego svoje šlagere, neće valjda Čavoglave. Treba biti obziran.

Turista ima ovakvih i onakvih, prelaze hrvatsku granicu bez teškoća, pa neka, a ima li među njima ratnih zločinaca, ne zna se. Ako ima onih s verbalnim deliktom suprotiva Hrvatske, neka ih, pa mi smo verbalni navodno odavno ukinuli, a da nismo svaki drugi Srbijanac bio bi priveden na granici kod Zemuna, oprostite, kod Bajakova. Postoje valjda i turisti koji nešto njuškaju po Hrvatskoj, ali nećemo od toga praviti afere, nećemo ih proglasiti špijunima.

Za razliku od Srbije, koja je uhvatila hrvatskoga špijuna, za sada osobu potpuno fantomsku, nevidljivi i bezimeni hrvatski 007, koji je možda ostao preživjevši Stajićevo, Srijemsku Mitrovicu i Niš, pa se infiltrirao i sada radi štetu. Poznatu „hrvatsku pevaljku“, kako ju ondje nazivaju, ipak se naziva imenom, ona nije Mata Hari, ali očito ima niz verbalnih delikata protiv ljigavog Vučića, te ju se ispituje na granici, što misli o Tuđmanu, što o Rio Mastilu, odnosno Aci Tintu.

Ne pada mi na pamet ići u Beograd

Nego, zašto mene nitko nije zadržao i ispitivao na granici sa Srbijom? Zato što mi nikada nije padalo na pamet da odem u Beograd, recimo, pa je graničarima veselje uskraćeno. Ali zato u Beograd uredno putuju mnogi moji „kolege“ književnici, znani orjunaši dočekivani ondje kao junaci, jerbo Hrvatsku ne mogu smisliti, barem ne ako nije u okviru Jugoslavije, s dominantnom srpskom većinom. Njihovi „verbalni delikti“ protiv hrvatske države zalog su dobroga, domaćinskog dočeka na Skadarliji, „zagušljivoj Skadarliji“ kako reče već spomenuti Tin Ujević u pjesmi koja slavi „malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga“, kao što je Matoš po povratku u Zagreb iz beogradskih prčvarnica pjevao ode zagrebačkim vedutama i vanjkušu zagrebačkom.

Špijunska afera

Glede izmišljene špijunske afere, prisjećam se Branislava Nušića i njegove komedije „Sumnjivo lice“, u kojoj je mladi Đoka ni kriv ni dužan optužen kao špijun. Bijaše to u vrijeme Obrenovića, potom su došli Karađorđevići, pa Rankovići, pa Miloševići, pa Vučići, sve je ostalo isto, jer Srbija se ne mijenja kao ni Rusija, što je Rusiji Ukrajina, Srbiji je Hrvatska, „u slutnji, u čežnji, daljine, daljine“ (Tin), još su joj nedostajali samo francuski rafali, ali ih je sada i dobila od putujućega trgovca Macrona, premda Vučić nije u NATO-u, ali lova je lova. Lijepo.

Za ljepšu budućnost s okom uperenim prema Hrvatskoj, koja mora biti spremna, makar još nije pronašla ni onih 1800 nestalih iz nedavne prošlosti, a teško ili nikako ne saznaje gdje su završili – Srbija je nekooperativna, dakako, a amnestirani Srbi iz bivših krajina nikako ne mogu da se dosete gde su to sve ubijali, ma treba i njih razumjeti, šute k’o zaliveni jer ako nešto kažu progutat će ih mrak ili će, u najboljem slučaju biti upitani odakle znaju za grobnice, jesu li i oni bili ondje, pa biti privođeni makar na nekoliko dana, dok ne saznaju pupovčani i dignu dreku.

Idemo prema jeseni

Dotle, dok Srbiji ne bude isporučeno ubojito zapadno oružje, Hrvatska živi spokojnim mirnodopskim životom, tek malo militarizirana, o čemu svjedoči povlačenje Hrvatskoga sabora u vojarnu, za svaki slučaj. Posljednja obrana u najcrnjoj varijanti, a ako sve bude izgubljeno, provalit će Jandroković iz utvrde i skupo prodati kožu, ha. No, kažem, za sada je sve u redu, ljudi jamraju i preživljavaju, jedni odlaze, drugi ostaju, odlaze Hrvati, dolaze stranci i ostaju.

Politička je scena stabilna, pa i poslije manjih odrona u Domovinskom pokretu, vladajući i dalje imaju krhku većinu, ali na to su naučili. Da imaju komfornu većinu, ne bi bili sretni, ovako će svako glasovanje biti nimalo jeftin test inteligencije. Tako u Saboru, u Vladi ponešto nervoze, ali nevelike, idemo prema jeseni i izborima za predsjednika Republike (to jest Hrvatske), u kojima je promet prvorazredna tema, odnosno tko se koliko vozi helikopterima i zrakoplovima, dok se mi idioti vučemo automobilima u kolonama, ali vlast je vlast, a ona dolazi s neba. Glede prometa jedno pitanje: zašto je nestao Josip Škorić, sjajni vođa Hrvatskih cesta (s Pelješkim mostom kao apoteozom)? Što je u pozadini njegove „ostavke“, nismo saznali, ali ja hoću.

‘Mi smo Hrvati čudo jedno’

„Obični Hrvati“ (čuo sam taj sklop i na nacionalnoj televiziji) bave se prizemnim stvarima, cijenama hrane, energenata i slično, kažu da sada jedan euro vrijedi kao jedna kuna donedavno, i imaju pravo, a kada im sve dosadi okreću se prema jedinoj zabavi, to jest nogometu. Pa se čude Dinamu u Ligi prvaka, a kakav ima stadion i hoće li mu Uefa uopće dopustiti da ne njemu igra? Eto, Osijek ima vrlo lijepu Opus arenu, a u Zagrebu, u Maksimiru, postoji tek Krampus arena, kojoj se stranci ne mogu nadiviti.

Novi je stadion na dugom štapu, a ideja da se dotle igra u Kranjčevićevoj, na također novom stadionu kojega također još nema, jedna je od nemremovskih deluzija. Na kraju će se igrati u Velikoj Gorici, pod nadzorom rafalnih zrakoplova, uostalom ondje je predviđen kampus hrvatske reprezentacije, koja se do sada pripremala na krampusu ili izvan Hrvatske, može i Slovenija. A stranci pitaju, pa dobro kako to vi Hrvati igrate k’o mahniti, te srebra, te bronce, a sve s olovom na nogama jer nemate gdje trenirati. Odgovaramo im: Mi smo Hrvati čudo jedno. Što gore, to bolje.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Objava Hitrec: Mi smo Hrvati čudo jedno pojavila se prvi puta na narod.hr.