Blaženi Miroslav Bulešić, unatoč svemu, još uvijek nije dovoljno poznato ime u Hrvatskoj. Čak ni među nekim vjernicima. Mladi svećenik iz Istre 24. kolovoza 1947. godine podnio je mučeničku smrt. Brutalno je ubijen u 27. godini života služeći Kristu.

U mjestu Svetvinčenat ove će se subote u 19 sati održati misno slavlje. Predvodit će ga mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, u zajedništvu s nad/biskupima Riječke metropolije. Povodom obljetnice smrti blaženog Miroslava Bulešića razgovarali smo s vlč. Ilijom Jakovljevićem, vicepostulatom i župnikom u Fažani.

Narod.hr: Na koji se način Porečka i pulska biskupija priprema za obilježavanje smrti blaženog Miroslava Bulešića?

Jakovljević: Godišnja proslava mučeništva blaženog Miroslava Bulešića najveći je duhovni događaj u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Ove dane Crkva u Istri ‘odjekuju’ molitvenim usklicima blaženom Miroslavu da nas sve zagovara kod Gospodina. Njegov lik je duhovna nit koja još snažnije povezuje sve vjernike u Istri, ali i puno šire. Duhovna priprava započela je devetnicom u policijskoj crkvi bl. Miroslava Bulešića u Valbandonu, a nastavljena hodočašćem naših dekana u Lanišće, odnosno Svetvinčenat.

Narod.hr: Koji je za Crkvu i njezine vjernike dublji smisao obilježavanja godišnjice nečijeg mučeništva?

Jakovljević: Crkva nastoji uvijek liturgijskim činom obilježiti određene događaje u njezinoj povijesti. Tako i mi već desetljećima molitvom, odnosno svetom misom obilježavamo godišnjicu mučeništva blaženog Miroslava Bulešića. Centar svih tih liturgijskih čina je Krist. To je trenutak kad vjernik u molitvi i slavljenjem svetih sakramenata svoj pogled usmjerava na Krista. Sve je usmjereno na Krista.

Da, sjećamo se mučeništva blaženog Miroslava. Ali, njegovo mučeništvo nas dovodi do onoga za koga je on bio spreman dati svoj život – Krista. To nije vrijeme za obračun s poviješću ili nekim, kao što zna biti na nekim drugim komemoracijama. To je trenutak duboke molitve i sjedinjenja s Kristom. Mi tada više gledamo svetački život, ovdje konkretno blaženog Miroslava, kako je on nasljedovao Krista i kako može poslužiti nama vjernicima u svakodnevnom životu – da budemo pošteni građani i dobri vjernici, nego sam povijesni čin koji se dogodio.

Sigurno, spomene se što je bilo i kad je bilo. Ali, važna je evanđeoska poruka koja se šalje. Svi znamo što se povijesno dogodilo, ali je važno svemu dati evanđeosku komponentu. Mučeništvo blaženog Miroslava je najidealniji način svjedočenja za Krista, proslava Boga. I zato centar nije povijesna datost, nego proslava Boga. Mjesto ubojstva je postalo mjesto molitve.

Narod.hr: Tko je bio blaženi Miroslav Bulešić?

Jakovljević: Sin istarskog-hrvatskog naroda. Rođen je u narodnjačkoj obitelji u Čabrunićima 13. svibnja 1920. godine. Nakon škole u Juršićima, odlazi u koparsko sjemenište gdje započinje njegova duhovna priprava za svećeništvo. Teološke studije završio je u Rimu. U Svetvinčentu, u travnju 1943., bio je zaređen za svećenika gdje će proslaviti mladu misu. Za mladomisničko geslo uzeo je iz molitve Oče naš: „Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!“.

Nakon proslave mlade mise vraća se u Rim na završetak studija. Zbog kapitulacije Italije u rujnu, u nemogućnosti da nastavi teološke studije u Rimu, njegov biskup ga šalje za župnika u Badernu. Tamo će ostati do jeseni 1945. godine.

U vrijeme rata nastojao je biti dobri Samaritanac, pomoći svakome. Kod njega su ljudi sakrivali svoje dragocjenosti od neprijateljske vojske. Župljani su u njemu doživljavali jednu sigurnost. Zauzimao se preko biskupa za ljude da ne budu deportirani u njemačke logore. Već se tad našao na udaru svih ideologija, jer se nije dao podjarmiti nijednoj. Bio je svjestan da može biti ubijen i tad je napisao najljepše stranice svog Duhovnog dnevnika, kao i svoju Duhovnu oporuku u kojoj je ona poznata rečenica: „Moja osveta je oprost!“.

Prema izjavama svjedoka iz Baderne koji su sačuvani, svi ga pamte kao mudrog, iznad svega pobožnog i skromnog svećenika. Nakon rata biva premješten za župnika u Kanfanar. Od vjernika je bio prihvaćen, što će jako smetati lokalnim vlastima. Oni će sami izjaviti: „Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke“. On se nije dao zastrašiti. Prijetili su mu da će ga baciti u jamu. Kad su mu savjetovali da pođe u Italiju, te tako izbjegne ubojstvo, on je to odbio.

>Nadbiskup Zgrablić na obilježavanju obljetnice mučeništva bl. Bulešića: Njegova smrt nije gubitak

Narod.hr: Što je prethodilo toj mučeničkoj smrti?

Jakovljević: U jesen 1946. Bulešić odlazi za podravnatelja pazinskog sjemeništa. Na toj službi će podnijeti i mučeništvo. Imao je značajnu ulogu u Zboru svećenika sv. Pavla za Istru koji će dati veliki doprinos na čelu s mons. Božom Milanovićem da se Istra pripoji matici Hrvatskoj. Bulešić i istarski svećenici dali su veći doprinos da se Istra pripoji Hrvatskoj nego njegove ubojice i mnogi progonitelji Crkve u Istri nakon Drugog svjetskog rata.

Miroslav će nakon nereda u Buzetu 23. kolovoza 1947., gdje je spriječio da nasilnici ne obeščaste Presveti oltarski sakrament s porukom: „Dalje možete samo preko mene mrtva!“, biti mučenički zaklan u Lanišću 24. kolovoza, nakon podjele svete krizme. Tih dana su komunističke vlasti nastojale spriječiti podjeljivanje krizme po istarskim župama. Bili su frustrirani gledajući kako cijele obitelji, a posebno mladi idu u crkvu, spremaju se za krizmu, a na njihove se sastanke slabo odazivaju.

Vlasti neće dozvoliti njegovoj majci da svog sina pokopa u Svetvinčentu, već će biti pokopan u Lanišću, gdje će njegovo tijelo ostati do svibnja 1958. godine kad će biti preneseno na groblje u Svetvinčenat. Ali, na grobu nije smjelo biti nikakvog znaka koji bi pokazivao da je ondje pokopan Miroslav Bulešić. Vlasti su se bojali pogreba u Svetvinčentu gdje bi moglo doći mnoštvo ljudi. A time bi još više narod bio protiv njih.

Biskup Dragutin Nežić već je u travnju 1956. godine pokrenuo postupak za proglašenje Miroslava blaženim i svetim. Postupak je morao biti obustavljen. Nastavljen je nakon demokratskih promjena za vrijeme upravljanja Istarskom Crkvom biskupa Ivana Milovana. Svečana beatifikacija bila je u pulskoj Areni 28. rujna 2013. Od tada su Lanišće i Svetvinčenat postali mjesto hodočašća i molitve vjernika.

Narod.hr: Koji je stvarni razlog zbog kojega je blaženi Miroslav ubijen?

Jakovljević: Zato što je svećenik. Prava meta bio je župnik Lanišća vlč. Stjepan Cek, kako neki kažu. Međutim, kako onda da je Bulešić ubijen, a mons. Jakov Ukmar teško ozlijeđen? Vlč. Ceka je majka spasila od ubojstva. Ali, poslije je bio osuđen na višegodišnje kazne.

Pokušalo se nametnuti tezu da su svećenici krivi. Međutim, ako je i bio kriv jedan svećenik, zašto je onda spriječena krizma u Tinjanu, Buzetu…? Ili teza da se djeca partizana nisu mogla krizmati. To je čista komunistička propaganda da opravdaju svoj zločin. Uglavnom, istarski partizani su bili kršteni i nisu oni bili protiv Crkve. Na početku drugog svjetskog rata najveća većina partizana bila je krštena. Svećenici su uredno nakon rata sudjelovali u komemoracijama za poginule partizane.

Nakon oslobođenja Pule, vlč. Ratimir Beletić je slavio misu u crkvi sv. Antuna Padovanskog kao znak slobode. Poslije su svećenici bili onemogućeni. Ali, i tu se danas događaju određeni pozitivni pomaci. Djeca partizana uredno su krizmana ako su išla na vjeronauk. Nije mogao biti kum onaj tko nije bio u crkvenom braku, tko se deklarirao ateistom… Pa ni danas ne može biti.

Istarski svećenici su sve učinili da Istra pripadne Hrvatskoj. Među prvim antifašistima Istre bili su svećenici. Dok su se svećenici, narodnjaci i pojedinci borili za prava istarskih Hrvata za vrijeme fašističke vlasti, tada još u Istri nije ni postojala komunistička partija.

Moj susjed u Fažani, Tone Pekica bio je u partizanima, ali nikad nije bio član komunističke partije. Takvih je u Istri bilo najviše. Bilo je čak i članova komunističke partije koji su se krstili, pričestili, krizmali i vjenčali u Crkvi. Nijedna ideologija ne može u čovjeku ubiti vjeru. Vjera je nešto duboko osobno, ali i društveno. Ono društveno se može kontrolirati. Ali, malo teže ono što je čovjek u svojoj biti. Rekao bih da je svaki rat protiv vjere unaprijed izgubljen.

>U Lanišću trodnevnica u povodu 75. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića: Tko je u Istri ubio 15 svećenika i tri bogoslova?

Bulešić je bio ubijen jer je svećenik. Kod ubojstva on je izgovarao riječi: „Isuse, primi dušu moju!“ Njegovo ubojstvo nije ubojicama donijelo nikakvo blagostanje. Dapače, ubojica je poslije ponavljao da nitko nikad više neće upravljati njegovom glavom. To govori kako je sve bilo organizirano. Kod tog ubojstva bili su prisutni i ljudi sa Grobinštine kod Rijeke. Kako su oni mogli znati kad je krizma u Lanišću i što se tamo događa, a nije bilo društvenih mreža? Znali su preko komunističkog sustava koji je planski nastojao onemogućiti dijeljenje krizme.

Danas je Lanišće nadaleko poznato po ubojstvu Miroslava Bulešića i „krvavoj krizmi“. Na stotine i stotine ljudi godišnje dođe u ovo mjesto da se pomoli na mjestu mučeništva blaženog Miroslava. Zanimljiva je povijest.

Narod.hr: Zbog čega se ljudi utječu i mole blaženom Miroslavu i po čemu se on razlikuje od ostalih blaženika i svetaca?

Jakovljević: Blaženi Miroslav je mučenik i blaženik Katoličke Crkve. Svaki svetac ima svoju specifičnost, svoj stil duhovnosti. Tako i on. Istaknuo bih nekoliko razloga zbog čega se trebamo moliti blaženom Miroslavu.

Prvo, njegova poruka „Moja osveta je oprost!“ je nešto po čemu je blaženi Miroslav prepoznatljiv u našem narodu i šire. Oprost je preduvjet duhovnom ozdravljenju, ali i tjelesnom. Ali ne samo ozdravljenju, već pomirbi i suživotu. Imamo bezbrojna svjedočanstva ljudi koji svjedoče kako se nakon hodočašća u Lanišće ili Svetvinčenat, odnosno molitve blaženom Miroslavu, dogodila u njihovoj obitelji pomirba nakon više desetljeća svađe i netrpeljivosti.

On je za vrijeme rata izjavio da će svete sakramente podijeliti Talijanu, Hrvatu i Nijemcu. Svima, da bi došlo mira i pomirenja. I mi kao kršćani moramo sve učiniti da dođe do pomirbe, odnosno da budemo spremni prvi oprostiti.

Drugo, blaženi Miroslav je uzor svećenicima u revnom i zauzetom svećeničkom životu među ljudima. Svećenik mora postati sam svet kako bi mogao posvećivati druge. Nije to lako. Ali, zato imamo predivne primjere svećenika koji su uspjeli. I na nama je da im se molimo, da ih nasljedujemo na putu svetosti. Svećenik mora znati svaku bol i trpljenje pretvoriti u ljubav. Blaženi Miroslav je rekao da svaku ranu moramo zamotati u „bijeli omot ljubavi“. Da bi to svećenik mogao, on mora biti čovjek molitve. I trajno sjedinjen s Kristom u Presvetoj euharistiji. Ako svećenik ne moli, ako ne slavi svetu misu, on gubi svoju dušu, svoj kristološki identitet.

Treće, blaženi Miroslav je bio odgojitelj mladih. Na jedan način ga častimo kao zaštitnika krizmanika. Crkva je pozvana biti sigurno mjesto za svakog. Posebno za one najslabije i najranjivije. Miroslav se nije bojao umrijeti u Lanišću kod krizme. Bio je spreman dati svoj život kako bi zaštitio druge, djecu.

>U Sisačkoj biskupiji blagoslovljen kip bl. Miroslava Bulešića kiparice Linde Kršnjavi

Četvrto, Miroslav je čuvar dostojanstva euharistije. To je ponajprije uzor nama svećenicima, ali i svakom vjerniku. Nema vjernika bez molitve i euharistije. Euharistija je naša duhovna hrana. U njoj primamo Krista. On je u Buzetu u crkvi branio od razularene mase da ne obeščasti Presveti sakrament. Koliko mi svake nedjelje živio taj isti sakrament, tj. idemo na svetu misu i pričest, tako i mi čuvamo dostojanstvo Presvetog sakramenta.

Mogao bih tako nizati mnoge razloge zašto mu se trebamo moliti. Još bih istaknuo jedan slučaj gdje se obitelj molila za svoje dijete koje je bolovalo od leukemije. I dijete je ozdravilo. Svakako da je medicina dala svoj doprinos, ali i blaženi Miroslav. Barem u tome da obitelj nije gubila nadu, da je bila jedinstvena. Svaki su dan molili molitvu blaženom Miroslavu. Brojna su svjedočanstva.

Narod.hr: Često spominjete Duhovni dnevnik blaženog Miroslava Bulešića. Koja je njegova važnost?

Jakovljević: Duhovni dnevnik je najvažnija pisana duhovna ostavština, uz propovijedi i nagovore blaženog Miroslava. On nije vođen sustavno i ne bilježi što se koji dan događa. Najveći dio sadržaja tog Dnevnika su trenuci kad se Miroslav kao pripravnik za svete redove nalazi na duhovnim vježbama, gdje bilježi svoje duhovne osjećaje s naglaskom na čemu još mora poraditi kod sebe da bi bio dobar, pa u konačnici svet svećenik.

On često bilježi svoje poteškoće, mane, na čemu još treba poraditi. Upravo zbog te iskrenosti pred Bogom i samim sobom mogao je jasno uočiti svoje duhovne nedostatke. Svakako bilježi i određene događaje: kao što su svećeničko ređenje, određeni momenti u župama Baderna i Kanfanar. Iz Duhovnog dnevnika otkrivamo put duhovnog sazrijevanja koje je prožeto poteškoćama, neuspjesima, razočarenjima. Ali uvijek s velikim povjerenjem u Božju blizinu i ljubav.

Taj duhovni proces sazrijevanja je toliko inspirativan za svakog onog tko se priprema za duhovno zvanje! Posebno u ovom vremenu prenaglašene velike slobode i odsutnosti žrtve i svetog. On ne bježi od poteškoća, kušnji. A još manje da krivnju prebacuje na nekog drugog. Ne opravdava svoje slabosti, pogreške, nego se duboko za njih kaje i moli da ga u njegovim nesavršenostima zagovara Isusova majka Marija, koja je i majka svećenika.

On se ne boji priznati da je ohol. Da ima mrzlo srce. Da mu nedostaje ljubavi… Sve s ciljem kako bi na sebi poradio. Kako bi sebe pridobio za Boga. Miroslav uvijek savršeno izbjegava očaj s jedne i laskanje sebi s druge strane. Dapače, svi grijesi, sve slabosti i mane, Miroslavu su prigoda da vapi Bogu i traži pomoć. Zato se ni mi ne trebamo bojati, ama baš nijednog našeg grijeha, nijedne mane, nijedne slabosti vlastite naravi. Sve je samo prigoda za vapiti Bogu, za odmak od sebe, za poniznosti.

Miroslavov Duhovni dnevnik je ogledalo jedne duše koja želi postići veći stupanj duhovnosti i svetosti. Zato ga mnogi vjernici rado čitaju. I često čitajući Miroslavove zapise pronalaze snagu za svoj vlastiti duhovni život. Kad osobno čitam njegove misli, svaki put to doživim kao snažan ispit savjesti. Koji put mislim kako ću reagirati, nešto učiniti. A onda me misli blaženog Miroslava zaustave da malo promislim i vidim što ću s tim dobiti, a što možda još više izgubiti.

Toplo preporučam svima ovaj Duhovni dnevnik, posebno onima koji se nalaze u raznim životnim poteškoćama, kušnjama, patnjama. Ovaj Dnevnik je jedna vrsta pomoći za osobni razgovor s Bogom te ispravniji odnos prema bližnjem.

Sjećam se kad sam pripremao za prvo izdanje ovaj Duhovni dnevnik da su mi neki govorili: “Zar ćeš to objaviti? Gle što Miroslav piše o sebi!”. Mi smo naučili čitati životopise svetaca gdje je sve idealno. Ovaj Duhovni dnevnik nije takav. Ali je upravo zbog toga još vrjedniji, mladima privlačniji.

Narod.hr: Je li Miroslav blažen radi mučeničke smrti ili radi svog načina života?

Jakovljević: Papin izaslanik na beatifikaciji u pulskoj Areni kardinal Angelo Amato je rekao: „Svetost se ne improvizira!“. Vjerujem da bi Miroslav bio proglašen blaženim i bez mučeništva u Lanišću. Mučeništvo je samo kruna njegovog svetačkog načina života. On je kao svećenik želio u svemu nasljedovati Isusa Krista, pa i u mučeništvu. Svetost njegova života se vidi iz njegovih duhovnih spisa, a posebno iz svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali. Njegov način života bio je sav usmjeren na Krista. I to kako bi mogao kao Kristov svećenik što bolje služiti vjernicima za svoje i njihovo spasenje duše.

U župama gdje je djelovao bio je omiljen. Posebno u radu s djecom i mladima. Kad čitamo koliko se ljudi ispovjedilo, pričestilo za blagdane, a to je vrijeme rata i nakon rata, vidimo da su ljudi u njemu vidjeli svetog svećenika. Upravo zato što je bio svet i samo Božji, smetao je svim vlastima. On je bio svećenik euharistije i molitve. I veliki štovatelj Blažene Djevice Marije. Te tri datosti u njegovu životu bile su toliko snažne da se on nije bojao umrijeti. On se više bojao za spasenje duša svojih progonitelja i ubojice. Čovjek koji je sav Božji, on ne stavlja sebe u prvi plan, već onoga kome pripada. A to je kod vjernika Bog.

Narod.hr: Koja je poruka blaženog Miroslava današnjim svećenicima?

Jakovljević: Opet bih citirao kardinala Amata: „Naš blaženik poručuje da je ljubav duša našeg služenja. On vas poziva, dragi svećenici, da poput njega budete svjedoci beskrajne ljubavi Srca Isusova, prihvaćajući svakoga s ljubavlju, poštenjem i milosrđem.“.

Svećenik treba biti misionar božanske ljubavi. Zato je blaženi Miroslav unaprijed oprostio svojim ubojicama. On nije znao mrziti. Ljudska mržnja je uništila njegov zemaljski život. Ali, Božja ljubav, koju je on živio, dala je Crkvi na ovim prostorima divan primjer svećeničkog služenja, praštanja, pa na kraju i potpunog darivanje sebe za Krista i njegovu Crkvu. Svećenici ne mogu i ne trebaju imitirati Miroslava. Ali, mogu puno učiti od njega kako voljeti svoj narod, kako imati milosrđa i praštanja prema neprijateljima te na kraju kako biti svećenici po Srcu Isusovu.

Miroslav se u svojim duhovnim zapisima, propovijedima ne bavi politikom onog vremena. Nego je snažni glasnik Kristova evanđelja. To je poziv i nama da oltar ne bude mjesto za političke rasprave nego mjesto naviještanje Božje riječi. Nije mjesto politici na oltaru. Oltar označava samog Krista.

Miroslav je zato molio: „Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna… Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.“.

Svećenik se ne treba bojati mučeništva. Ali se treba bojati ako njegovo djelovanje nije u skladu s Kristovim poslanjem. Miroslav se nije bojao komunističkih, fašističkih, nacističkih progona i prozivki. Njemu je bilo važno da bude na Kristovoj strani, a ne na političkoj. Navještaj evanđelja je jedini ispravni put za svećeničko djelovanje.

Narod.hr: Gdje se sve nalaze relikvije blaženog Bulešića?

Jakovljević: Moći, relikvije, u Crkvi su oduvijek bile predmetom posebnog štovanja i pažnje, jer su tijela blaženika i svetaca na ovoj zemlji bila živi hram Duha Svetoga i sredstvo njihove svetosti, koju je Apostolska Stolica priznala beatifikacijom i kanonizacijom.

Moći blaženika i svetaca ne smiju se izlagati štovanju vjernika bez odgovarajuće potvrde crkvene vlasti koja jamči njihovu vjerodostojnost. A to je uglavnom postulatura. Relikvije su uglavnom kosti ili predmet natopljen krvlju određenog blaženika, odnosno sveca. Kad je riječ o blaženom Miroslavu, mi uvijek dajemo relikviju kost. Mali dio njegove kosti. Do sada se njegove relikvije nalaze na preko 70 mjesta, kako u Hrvatskoj, tako u Bosni i Hercegovini, Srbiji, ali i u Americi, Poljskoj, te Africi zahvaljujući našem misionaru u toj župi.

Ljudi se pred ovim relikvijama mole. Mole da ih blaženi Miroslav zagovara u njihovim potrebama. Mi sebe često puta smatramo nedostojnim, što i jesmo. Ali s dubokim poštovanjem prema Gospi ili svecima, mi želimo da nas oni zagovaraju kod Boga. Neće čudo učiniti svetac. Bog će učiniti čudo po zagovoru tog sveca koji me zagovara.

Duboko vjerujemo da nam zagovor blaženog Miroslava može pomoći u našem duhovnom životu, ali i u našim ovozemaljskim potrebama. Vjerujemo da će se dogoditi čudo na zagovor blaženog Miroslava te da će biti proglašen svetim. U ovoj fazi je važno da vjernici upoznaju njegov duhovni lik i da mu se mole.

Divno je iskustvo da je ovaj istarski poluotok Crkvi dao dva svjedoka vjere, mučenika: blaženog Miroslava Bulešića i blaženog Francesca Bonifacia. To samo govori koliko je vjera bila i još je snažna na ovom području. Vjernik je čovjek koji privlači svojom ljubavlju, oprostom, milosrđem. A nije lako biti pravi vjernik. Zato nam trebaju sveci poput blaženog Miroslava na našem putu.

Narod.hr: Tko sve dolazi na hodočašće u Lanišće i Svetvinčenat?

Jakovljević: Odgovor bi bolje mogli dati župnici Lanišća i Svetvinčenta. Ono što znam, ova dva mjesta, posebno Lanišće, najpoznatiji su po liku blaženog Miroslava. Godišnje nekoliko stotina vjernika iz raznih krajeva Lijepe naše i šire pohode Lanišće, upravo mjesto mučeništva blaženog Miroslava. Ali i Svetvinčenat, mjesto gdje se nalaze njegove relikvije.

Ova dva mjesta su duhovna oaza Istre. Hodočasnici se ovdje ne susreću samo s poviješću Istre, koja je bremenita, već i sa živom Crkvom koja je prisutna na ovim prostorima od prvih stoljeća kršćanstva. Ova dva mjesta su mjesta molitve, mjesta gdje mnogi dožive obraćenje, a iznad svega razne milosti za koje mole. Tako da naša Istra, uz bogatu sakralnu baštinu i sve ono što ide uz turizam, nudi i jednu duhovnu okrijepu koja je važna današnjem čovjeku.

Trebamo biti ponosni na naše velikane vjere. Zato i pozivam sve one koji mogu da hodočaste u petak u Lanišće, odnosno u subotu u Svetvinčenat. To će biti molitveni susret gdje ćemo kao vjernici doživjeti tu ljepotu Crkve i nastojati biti živa Crkva u svojim obiteljima i društvu. Crkva je dala dušu istarskom poluotoku. I moramo sačuvati tu njezinu dušu za buduće generacije. Želja mi je da svi na ovim mjestima duboko u svom srcu doživimo milost oprosta sebi i drugima.

Narod.hr: Koja je Vaša poruka vjernicima?

Jakovljević: Vjernik mora biti čovjek Božje ljubavi. Crkva ne smije biti isključiva, već mora ići naviještati Radosnu vijest spasenja svim ljudima. Ponekad ćemo doživjeti neuspjehe, morati podnijeti koju žrtvu. Ali nikad ne smijemo sumnjati u Božju blizinu. Važno je biti ustrajan. Vjera nije nešto što se živi prigodničarski. Vjera je trajni odnos s Bogom, koji se ostvaruje u zajednici. Zajednica uvijek mora biti otvorena za svakog čovjeka. Bog je veći od svake naše grešnosti.

U Svetvinčentu će kod svete mise naš biskup darovati relikvije blaženog Miroslava Bulešića za župe Požeške biskupije i Trebinjsko-mrkanjske. Drago mi je da će prema Svetvinčentu na desetke hodočasnika krenuti pješice iz Vrsara, Rovinja, Fažane, Vodnjana, Pazina, Labina… Pozivam sve one koji mogu da dođu, bilo u Lanišće, bilo u Svetvinčenat ovih dana. Da dođu na molitvu.

Objava Ilija Jakovljević u intervjuu za Narod.hr: Bulešić je smetao svim vlastima, jer je bio Božji pojavila se prvi puta na narod.hr.

pročitaj cijeli članak