Jesmo li napokon dosegli točku tehnološkog singulariteta, onaj trenutak u kojem se strojevi nepovratno otimaju nadzoru čovjeka? Je li Stephen Hawking bio u pravu kada nas je upozoravao da bi “potpuni razvoj umjetne inteligencije mogao označiti kraj ljudske vrste”? Ili, ukratko: ako nismo stvorili boga, jesmo li upravo prizvali vraga?

Danas, jedva dvadesetak mjeseci kasnije, taj frontalni sudar s budućnosti izgleda kao stvar davne prošlosti. Umjetna inteligencija povukla se s dramatičnih naslovnica i pretvorila u neprimjetnu scenografiju svakodnevice: više ne prijeti smakom svijeta, nego korektno prevodi stručne tekstove, štanca napadno kolorirane ilustracije i piše srednjoškolske zadaće. Problemi koje donosi, ispostavilo se, tek su nastavak onih odranije poznatih.

Stav da današnja umjetna inteligencija, ma koliko nas njeni outputi fascinirali, ne može ni približno parirati ljudskom umu zaoštrio je među ostalima Noam Chomsky u članku “Lažno obećanje ChatGPT-ja” koji je početkom prošle godine napisao zajedno s profesorom lingvistike Ianom Robertsom i filozofom Jeffreyem Watumullom, objavivši ga u New York Timesu. Dok je oduševljenje najpopularnijim među chatbotima još bilo na vrhuncima, autorski trojac dosljedno je demistificirao njegove domete. No, to je sve preusko gledanje na mogućnosti strojnog učenja, čiji cilj uopće nije oponašanje čovjeka, kaže Boris Postnikov za Novosti.

Postnikov: Cilj umjetne inteligencije nije mimička slika čovjeka, nego obavljanje operacija koje su po definiciji izvan ljudskog dosega – Monitor.hr.