Cjelokupnu dubrovačku javnost rastužila je vijest kako nas je u 82. godini života napustio naš sugrađanin mr. sc. Ivan (Ivo) Dabelić. Rođen 1942. godine na otoku Mljetu, osnovnu školu završio je u Babinom polju, a Učiteljsku školu u Dubrovniku.

Piše: Pavo Jančić

Filozofski fakultet i poslijediplomski studij ‘Srednjovjekovno društvo kod južnoslavenskih naroda’, završio je u Zadru. Ovaj ugledni hrvatski povjesničar u svom je dugom profesionalnom djelovanju sustavno proučavao prošlost Dubrovnika i otoka Mljeta. Bio je dugogodišnji ravnatelj Dubrovačkih muzeja, kao i pedagog gruške osnovne škole. Publicirao je veći broj članaka, rasprava i studija u znanstvenim i stručnim časopisima te zbornicima. Autor je knjiga ‘Mljet – povijest otoka od najstarijeg vremena do XV. stoljeća’, ‘Arhivska građa za povijest otoka Mljeta’, ‘Mljećani u Americi’, ‘Komuna Mljet 1500. – 1808.’, ‘Osnovne škole i učiteljski tečaji u Dubrovačkoj biskupiji (dubrovačkom okružju) od 1836. do 1869. godine, s posebnim osvrtom na škole otoka Mljeta’, ”Četničko udruženje u Dubrovniku 1934. – 1936.”.
Toliko o faktima iz impresivne biografije ovog vrsnog intelektualca, gospara, izuzetnog povjesničara, našeg dragog dunda Iva. Onaj drugi, osobniji uvid u njegovu ličnost, pokušat ću približiti u tekstu koji slijedi. I koji gospar Ivo zaslužuje. Kad god bi iz tiska izašla njegova nova knjiga, uvijek bi me iznova obuzeo onaj tako rijetki, a zapravo dragocjeni, osjećaj dvojakog uzbuđenja. Uzbuđenja koje se prvotno referira na ono vidljivo, samorazumljivo, čitateljski nepristrano, a koje se veže uz lik i djelo samog autora. Autora, kojeg je krasila iznimna erudicija, znanstvenika koji je svoj posao obavljao s visokom stručnošću i zavidnom razinom profesionalne odlučnosti, povjesničara koji je rezultatima svoga rada, značajno doprinosio razvoju i unapređenju hrvatske znanstvene misli. I zato je na onom površinskom, zdravorazumskom stupnju svijesti, svako njegovo novo djelo meni bilo drago i izazovno štivo. Ali u onom podsvjesnom, puno važnijem dijelu mene, knjige gospara Iva dobivale su jedan dublji, značenjski smisao, smisao kakav mogu pružiti samo zavičajem definirani tekstovi, amblematske točke vlastite kulturne identifikacije.

Mljet kao senzor zavičajne definiranosti
Zato jer je gospar Ivo s tolikom ljubavlju pisao o otoku Mljetu, tom pučinskom senzoru žudnje, identitetskim mjestom i moje zemljopisne definiranosti. Otud i ovo moje drugo uzbuđenje, ona djetinja, iskrena radost kad bih listao stranice njegovih knjiga. Strašću iskrenog zaljubljenika u otok svog djetinjstva, on je svojim znanstvenim radom stvorio neuništivo djelo, metafizički eho vlastite sudbine. Žarko je želio (i u tome uspio) otrgnuti od zaborava ljude i događaje ovog težačkog otoka, njihovu prošlost i nasljeđe, stvarajući živi, slikoviti memento na jedan posebni svijet. Dajući im svojevrsni značenjski okvir, potvrdu da su bili i stvarali, shvatio je kako je sagledavanje i razumijevanje povijesne baštine jedini ispravni put u izgradnji identiteta jednog podneblja. Gospar Ivo godinama je uspješno skidao veo zaborava, rastvarao predrasude i prkosio šutnji, pričajući potresnu i zanimljivu priču o tom nepravedno zanemarenom i izoliranom otoku, o čijoj sudbini je rijetko kad marila ijedna državna vlast.
S druge strane, držeći se one poznate teze Georga Orwella da ‘onaj tko upravlja prošlošću stvara budućnost’, Ivo Dabelić je istraživao pozadinske razloge pojedinih povijesnih događaja i s njima povezanih društvenih i političkih refleksija. Zato njegov rad možemo promatrati kroz dvojaku prizmu, onu primarno povijesnu, ali i onu sociološku, koja se često nalazi onkraj svih političkih zapleta kojima svjedočimo u burnom razdoblju suvremene hrvatske povijesti. Svakodnevno smo svjedoci da u političkoj kulturi gotovo svih zemalja svijeta, neovisno o modelima vlasti i karakterima pojedinih režima, povijest i njezina interpretacija mogu biti i često jesu važno oružje u rukama struktura moći. Zbog toga i postoje povijesno proturječne interpretacije istih događaja i povijesnih razdoblja, koje su prilagođene dnevno-političkim okolnostima, kolektivnim strastima, šovinističkim prisezanjima tuđeg. Upravo zato, posao povjesničara zahtijeva obrazovanje, hrabrost, znanje, trud, snalažljivost i prodornost, kako bi se istinom demaskirale i demontirale lažne povijesne konstrukcije. Sve gore navedene osobine punokrvnog povjesničara posjedovao je Ivo Dabelić. Svakom svojom novom knjigom Dabelić otvarao je niz pitanja na koja je odmah spremno odgovarao ili samo nudio vrhunski pisani materijal za neka buduća istraživanja. Teoretska imaginacija i spisateljska produktivnost Iva Dabelića, nipošto nisu bila u dosluhu s prevladavajućim kolektivnim zaboravom i selektivnim prešućivanjem nezgodnih epizoda nacionalne povijesti. Njemu mitovi i politički korisne predodžbe nisu značili puno, njegovo znanstveno istraživanje bilo je odmaknuto od svake interpretativne jednostranosti i ideološke motiviranosti. Kroz oštroumnu jednostavnost svog spisateljskog stila, lucidne uvide, logički koherentne argumentacije i suvisle raščlambe, Dabelić je stvarao djela koja se moraju promatrati u kontekstu njegove odgovornosti prema vlastitim identitetskim korijenima, duhovnom i kulturnom nasljeđu koje ga je formiralo.

Povijesne poslastice iz pera dunda Iva
Posebno bih istaknuo dvije knjige na čijim sam predstavljanjima imao čast sudjelovati kao recenzent. Prva knjiga ‘Osnovne škole i učiteljski tečaji u Dubrovačkoj biskupiji (dubrovačkom okružju) od 1836. do 1869. godine, s posebnim osvrtom na škole otoka Mljeta’, posebno je dragocjena jer je nastala na temelju nedavno otkrivene znanstvene građe u fondovima Dubrovačke biskupije. U njoj nepretencioznom, ali sustavnom analizom zadanog vremenskog okvira, Ivo Dabelić predočava i raščlanjuje arhivsku građu tekstova i izvješća vezanih za razvoj školstva u Dubrovniku i okolici, s posebnim naglaskom na škole njegovog rodnog škoja. U opisima mljetskih škola, u detaljnim pregledima školskih semestara koji sadržavaju imena i nerijetko porijeklo učenika, njihove ocjene, dob, spol i vjeroispovijest, imena učitelja i nastavne predmete, izranjaju čudesne slike iz prošlosti, titraju obrisi maranske, goveđarske i babinopojske škole, šuškaju papiri sa sastavcima i vježbama krasopisa, odzvanja učenički smijeh. Dobro poznajući teren o kojem piše, topografiju, mikro-lokalitete, rodove i obitelji, dundo Ivo nam je ostavio znanstvenu poslasticu, jedinstveni dar dubrovačkoj i mljetskoj povijesti, izniman znanstveni doprinos svim budućim istraživanjima koja će se baviti utjecajem školstva na cjelokupni život jedne zajednice. Ostavio je iskreni hommage prvim mljetskim učenicima i učiteljima.
Druga knjiga, nažalost i njegova zadnja, intrigantnog naziva ‘Četničko udruženje u Dubrovniku 1934. – 1936.’, minuciozno analizira jedan politički pokret, izvorno nastao u posebnom nacionalnom okruženju, koji je u potpunosti bio uvjetovan društveno – povijesnim kontekstom međuratnog građanskog društva na umoru. Ivo Dabelić u ovoj knjizi donosi sustavnu analizu jednog vremena, pružajući nam uvid u socio-politički, kulturološki i povijesni proces razvoja četničkog pokreta u Dubrovniku, njegovog karaktera, geneze, prezentacije njegovih načela, političkih transformacija, ali i društvenih relacija koje su imale ključnu ulogu u determiniranju pokreta kao takvog. Ideje, fenomeni, društveni izazovi, politička strujanja iz tridesetih godina prošlog stoljeća, u snažnoj su korelaciji s političkim događanjima iz novije hrvatske povijesti. Upravo to Dabelić sjajno primjećuje, razumije, interpretira i rasvjetljava. Ova iznimna knjiga otkriva jedan skriveni, zastrti dio naše lokalne povijesti, razgolićuje istinu o jednom društvenom i političkom fenomenu koji je u konačnici zbog dubokih civilizacijskih razlika između njegovih aktera i socio-političkog okruženja u kojem je djelovalo, doživio sudbinu neuspjele društvene integracije i u konačnici potpune propasti.
Dragi dundo Ivo, na kraju mi ostaje samo zahvaliti Vam od srca. Zahvaliti za sve ono što ste radili za Mljet, Dubrovnik i hrvatsku povijest. Što ste s ljubavlju, znanjem i profesionalnom odgovornošću progovarali o posebnostima otočkog života, pretvarajući ono nevidljivo i neznano u nešto živo, poznato i prisno. Zahvaliti Vam na svim onim kratkim gradskim susretima i nešto dužim brodskim razgovorima, iz kojih bih uvijek izašao oplemenjen nekom novom informacijom, povijesnim kuriozitetom, nekom zanimljivom pričom iz novije mljetske i dubrovačke povijesti. Pamtit ću Vas po blagosti, staloženosti, skromnosti, intelektualnoj pronicljivosti, uvijek toploj riječi, izraženom domoljublju. Falit će mi oni Vaši iznenadni posjeti na Pilama, uz osmijeh i ono neizbježno: ‘Stari, napisao sam nešto novo, trebalo bi to objaviti’. Do nekog novog, nebeskog susreta, adio Vam gospar Ivo.