Tragedija u Malom Lošinju, uvjeren sam, nikoga u nas nije ostavila ravnodušnim. Ljudi vezani uz more nadasve su potreseni. Sa svih strana, i od svih s kojima sam komentirao nemili događaj, slušam isto pitanje: kako se to moglo dogoditi? Jednostavno pitanje, a odgovora nema. Dok ovo pišem istražitelji ga nisu dali. Prejudicirati bilo što, ne pada mi na pamet. Previše je tragično. Isto tako, ne želim pametovati, nije trenutak, toga proteklih dana imamo i previše. Svaka riječ bila bi suvišna. Poželio bih samo jedno: neka se ne ponovi nikada i nigdje, ni u nas, ni u svijetu.

Nažalost, dogodilo se baš u Hrvatskoj, na hrvatskom trajektu. Kada sam čuo tragičnu vijest, prva pomisao bila mi je: starudija od broda. U tom trenutku nisam znao detalje, ali sam znao da taj trajekt godinama plovi našim Jadranom. Je li moguće da ima više od pedeset godina, pitao me poznanik? Moguće je, i nije jedini. Pamtim neke što su upravo zbog svojih godina i prkosu prema njima uplovili u legendu. Nije nam za hvaliti se time, ali eto… Sudbina je to naše pomorske linijske plovidbe. Kupnja polovnih brodova naš je usud.

Kupujemo trajekte, brze brodove (katamarane), klasične brodove… kupujemo ono što drugi više ne žele koristiti. Nisu ti brodovi otpisani, za »staro željezo«, ali njihovi vlasnici nabavljaju nove, kvalitetnije i suvremenije. Stari će nama još dugo koristiti. Ne znam mora li baš tako biti? Pa nismo toliko siromašna država da nacionalnom brodaru ne možemo priuštiti koji novi brod svake godine. Njegove su novogradnje više slučajnost, nego rezultat planskog poslovanja.

Posebno zapostavljeni

Mi stariji često pamtimo, ili znamo, i ono što ne bismo trebali. Pa znamo i ono što se događalo prije sedamdesetak godina – država je tada pokrenula masovnu gradnju novih linijskih brodova – najprije šest pjesnika, pa četiri grada, pa manji gradovi, pa još… još, do tri velebna »J« – »Jugoslavija«, »Jadran« i »Jedinstvo«. Građeni su, važno je istaknuti, na domaćim navozima. A tadašnja država, Jugoslavija, bila je sve samo ne bogata. Siromašna nasljeđem, u ratu porušena, pa još pod ekonomskom i političkom blokadom. Danas se hvalimo značajnim gospodarskim postignućima, priljevom novca iz europskih fondova, a ne možemo si priuštiti novi trajekt ili katamaran.

Posebno se, slobodno mogu tako konstatirati, maćehinski odnosimo prema trajektima, plovilima na kojima leži značajan dio hrvatskog turističkog poslovanja. Od prvog trajekta na Jadranu – drvena »Bodulka« zaplovila je 1959. godine na liniji Šilo – Crikvenica, gotovo sve polovnjaci. U početku rashodovani dvotrupci Jugoslavenske ratne mornarice, da bi se ubrzo počelo kupovati na inozemnom tržištu. Samo, kada već kupujemo rabljeno, zar ti trajekti moraju biti tako stari, često više od 30 godina. I zlosretni trajekt »Lastovo« polovni je dospio u flotu Jadrolinije, ali s neusporedivo manje godina. Pamtim ga još iz vremena kada je imao ime »Partizanka«. Gradili su ga Japanci, a dokaz njegove kvalitete je činjenica da plovi i s 55 godina. Mora li baš i smije li takav starac održavati redovnu liniju?

Priča mi prijatelj iz Malog Lošinja, čovjek s puno radnog i životnog iskustva. Najprije je plovio, bio je strojar, počeo kao vježbenik stroja, a iskrcao se kao kapo makine. Potom je godinama radio u malološinjskom brodogradilištu. Praktički od uplovljavanja u Jadran, »Lastovo« je kod njih redovito dolazilo na remont. »Od milja smo ga zvali Gejša, jer došao je iz Japana.« Prenosi i iskustva iz osobne plovidbe. »Bilo je kritičnih momenata za vrijeme plovidbe, kada je posada morala sama raditi poslove što ne spadaju u njenu domenu. Ovdje toga nije bilo.« »Lastovo« je u Malom Lošinju bio svakodnevno, vezivao se par stotina metara od škvera. Ako je bilo problema s rampom, a po svemu što sam pročitao i slušao bilo ih je ove sezone, stručnu pomoć moralo se potražiti u brodogradilištu, ističe sugovornik.

Marina iznimka

Lako je sada biti »pametan« pa zato neću širiti temu o nesretnom događaju. On bi, međutim, trebao biti povodom za kvalitetno unapređenje obalne linijske plovidbe. Ako to do sada nije riješeno… Zakon o Jadroliniji donesen je još 1996. godine. Od tada nije mijenjan ni dopunjavan i ne regulira tehnički dio poslovanja. Nemoguće je da sve idealno funkcionira, pa da nema potrebe za zakonskim dopunama, za njegovo kompletiranje. Istodobno, česte su primjedbe na poslovanje nacionalnog brodara, posebno intenzivirane unatrag godine dana od strane sindikata. Puno govori i nedavna ostavka predsjednika nadzornog odbora.

A trebalo bi, da li zakonom ili podzakonskim aktom, između ostaloga, propisati gornju vremensku granicu iznad koje se ne smije kupovati rabljene brodove. Također, i gornju granicu za obavljanje linijske djelatnosti. Odredbe bi trebale obvezivati Jadroliniju i ostale brodare što obavljaju linijski promet. Današnji riječki botel »Marina« bio je trajekt u vlasništvu Lošinjske plovidbe. Liniju Zadar – Silba – Mali Lošinj – Unije – Pula održavao je s navršenih 70 godina. Hvalili smo se da je najstariji brod na svijetu u komercijalnoj plovidbi. Marina je održavana tako kvalitetno da nikada nije imala nikakvih problema. Bila je iznimka i ne mora biti povodom da starine plove do totale iscrpljenosti trupa, stroja, uređaja i opreme, da ugrožavaju sigurnost posade i putnika.

Objava Branko Šuljić: Hrvatska nije siromašna, zašto onda stalno kupujemo stare brodove? pojavila se prvi puta na Novi list.