Međunarodna udruga jazz novinara je u ovogodišnjem izboru najboljih jazz glazbenika Nagradu za životno djelo na području jazza dodijelila slavnom bubnjaru, udaraljkašu, pijanistu i skladatelju Jacku DeJohnetteu.

To je tek jedno od priznanja koje je ovaj ugledni umjetnik, jedan od najvećih bubnjara u povijesti jazza, dobio tijekom svoje karijere koja traje više od šest desetljeća. Između ostalog, dobitnik je dvije nagrade Grammy; za najbolji instrumentalni jazz album »Skyline«, što ga je snimio uz pijanista Gonzala Rubalcabu i kontrabasista Rona Cartera, te za najbolji new age album »Peace Time« koji je snimio solo.

Dobitnik je nagrade The National Endowment for the Arts, počasnog doktorata glazbe Berklee Collegea of Music u Bostonu, uvršten je u Kuću slavnih magazina Modern Drummer, primljen je u Kuću slavnih Društva za udaraljkaške umjetnosti, a priznanja je dobivao i od uglednih časopisa kao što su DownBeat i JazzTimes.

Široki interesi

Između ostalog, DeJohnette je potpuno predan glazbi i suradnjama koje ostvaruje. Strast koju ima prema glazbi najbolje je dočarao slavni Famoudou Don Moye, bubnjar i udaraljkaš kultnog free jazz sastava Art Ensemble of Chicago koji je u jednom od naših razgovora rekao: »Pozivao me da dođem u Woodstock. Dolazio sam i odsjedao u njegovoj kući gdje smo svirali u podrumu dvanaest sati dnevno, jer on se ne zaustavlja, svira do zadnje kapi znoja.

Ponekad bih mu predložio da ja sviram bubnjeve, a on konge. Svirajući raskrvario bi ruke, ali ‘kurvin sin’ ni tada ne bi prestao. Stali smo tek kad bih ja rekao da odustajem. Krv je s njegovih ruku curila po kongama, ali nije se zaustavljao.«

Glazbenik kojeg je naša publika upoznala 2005. kad je nastupio na 1. Zagreb Jazz Festivalu, De Johnette je rođen 1942. u Chicagu u afroameričkoj obitelji, uključujući i korijene indijanskih naroda Seminole i Crow, što ne zaboravlja.

Zapravo, naglašava to i promovira umjetnost američkih Indijanaca. Primjerice, 1992. snimio je album »Music for a Fifth World« nadahnut indijanskom kulturom. Najizravniji iskaz te posvete izvedba je skladbe »Witchi-Tai-To« Jima Peppera, zasnovane na indijanskom napjevu iz tzv. peyote musica, koji su kao motiv za svoje izvedbe koristili i drugi glazbenici i sastavi, kao što su Jan Garbarek, Oregon, Paul Winter i Amina Claudine Myers.

DeJohnette je odmalena bio izložen raznim stilovima glazbe, što se očituje i u njegovoj profesionalnoj karijeri. Naime, iako je najpoznatiji kao jazz, najčešće hard bop glazbenik, jednako je uspješan i u izvedbama djela u drugim žanrovima kao što su R&B, world music, new age, reggae, avangarda i drugi srodni žanrovi.

Naime, još u 1990-ima svoju je glazbu opisivao kao »višedimenzionalnu«. Sjajan primjer je album »Music from the Hearts of the Masters« koji je snimio s Fodayem Musom Susom, inovativnim Mandingo Griotom i majstorom gambijske Kore. Njihove duo izvedbe sadrže duboke, hipnotične grooveove i nadahnute dijaloge s improvizacijama koje nadilaze glazbene žanrove. Izučavao je i glazbu brazilskih Indijanaca, što je također proširilo njegove vidike.

Primjerice, koliko je fasciniran glazbom svijeta govore nazivi nekih od njegovih skladbi: »The Vikings Are Coming«, »Ganges Groove«, »Mountain Love Dance«, »Music in the Key of Om«, »Salsa for Eddie G.«, »Third World Anthem«, »Kalimba«, »Slam Tango«, »Aboriginal Dream Time«, »The Dervish Trance«, »Tango African« i mnogih drugih. Osjećaj, pak, za blues, koji je snažno utisnut u neka njegova djela, i glazbenu komunikaciju koju je razvio do savršenstva, stekao je intenzivno slušajući Ahmada Jamala.

Tijekom karijere surađivao je s gotovo svim velikanima jazza koji su djelovali u drugoj polovini 20. i na početku 21. stoljeća. Neki od njih su Freddie Hubbard, John Coltrane, Ornette Coleman, Thelonious Monk, Chet Baker, George Benson, Stanley Turrentine, Dave Holland, Betty Carter, John Abercrombie, Benny Golson, Wayne Shorter, McCoy Tyner, Alice Coltrane, Sonny Rollins, Joe Zawinul, Michael Brecker, Pat Metheny, Herbie Hancock, Lee Konitz i John Scofield. To je tek djelomičan popis suradnika iz kojeg se vidi koliko je široko područje njegovog interesa. Pokazatelj su i mnogobrojni albumi. Snimio ih je pedesetak kao vođa sastava, a dvjestotinjak kao član sastava drugih glazbenika.

DeJohnetteov kompleks

Nakon što je na čikaškoj sceni svirao s avangardnim glazbenicima okupljenima oko Association for the Advancement of Creative Musicians te Sun Ra Arkestrom, s kojima je razmjenjivao napredne zamisli, DeJohnette se pridružio legendarnom kvartetu saksofonista i flautista Charlesa Lloyda u kojem je svirao s pijanistom Keithom Jarrettom i kontrabasistima Cecilom McBeejem ili Ronom McClureom.

S Lloydovim je kvartetom proputovao svijet i stekao svjetsku slavu, ali i iskustvo koje mu je pomoglo u nastavku karijere. Od 1966. do 1968. snimili su devet cijenjenih albuma od kojih svi osim prvog, »Dream Weaver«, donose koncertne snimke, što je pokazatelj uigranosti i kvalitete sastava.

Primjerice, njihov album »Forest Flower: Charles Lloyd at Monterey« iz 1966. bio je veliki hit i postao povijesnim izdanjem jazz diskografije, jedan od prvih jazz albuma koji je prodan u više od milijun primjeraka. Popularnost tog sastava prerasla je okvire jazza.

Naime često je bio pozivan na događanja i na pozornice koje su do tada bile rezervirane samo za rock i pop glazbenike. Primjerice, njihove ploče »Love-In« i »Journey Within« donose snimke s koncerata što su ih održali u Fillmore Auditoriumu u San Franciscu. Već tada svojom je muzikalnošću i grooveom privukao pažnju publike, ali i kolega, glazbenika.

DeJohnette je nastavio karijeru svirajući s Joeom Hendersonom, Jackiem McLeanom, Billom Evansom, Stanom Getzom, Chickom Coreaom i drugim poznatim džezistima. No za njegovu popularnost značajnija je bila suradnja s trubačem Milesom Davisom kojem se pridružio krajem 1960-ih i s kojim je snimio kultni album »Bitches Brew«, a poslije i niz drugih, kojima su promovirali spajanje jazza s rock i funky glazbom.

S njim je svirao tri godine ostvarivši mnogobrojne koncerte, i to pred još više obožavatelja te snimivši cijenjene ploče kao što su »Live-Evil«, »A Tribute to Jack Johnson«, »On the Corner« i »Black Beauty: Miles Davis at Fillmore West«, koje su bile objavljene početkom 1970-ih, ali i mnoge koje su objavljivane tijekom godina, a objavljuju se i danas.

U istom razdoblju DeJohnette je počeo objavljivati albume kao vođa sastava. Prvi je bio »The DeJohnette Complex« iz 1969. Uz bubnjeve DeJohnette je na snimanju svirao i melodiku. Neuobičajeno je da je melodika toliko prisutna u izvedbama na nekom jazz albumu, no, što je još intrigantnije, fascinanantne su njegove improvizacije na tom glazbalu.

Za snimanje svojeg prvijenca odlučio je svirati s tenor-saksofonistom i flautistom Benniejem Maupinom, pijanistom Stanleyjem Cowellom, kontrabasistima Miroslavom Vitousom i/ili Eddiejem Gomezom te u dvije izvedbe bubnjarom i udaraljkašem Royom Haynesom.

Uz po jednu skladbu Stanleyja Cowella, Johna Coltranea i Miroslava Vitousa, uvrstio je pet vlastitih. Svojim prvijencom pokazao je raznolikost, ukazao da ne mari za stilska pravila i da je znatiželja jedna od najvažnijih karakteristika, koja će ga voditi i u nastavku karijere.

Doimalo se kao da nema dovoljno vremena ostvariti sve o čemu mašta. Već na sljedećim izdanjima, a samo u prvoj polovini 1970-ih, bilo ih je desetak, zastupljeni su bili straight ahead, free i eksperimentalni jazz, fusion, world music, klasika…

Lepršavo i maštovito

Iako su drukčiji od većine ostalih izdanja koja je objavila diskografska kuća ECM, producent Manfred Eicher odlučio je objaviti albume njegovog sastava Special Edition. Takav privilegij imali su tek rijetki umjetnici koji su bili vjerni svojem izvornom pristupu, ali su ostavili izniman trag u povijesti jazza, primjerice Art Ensemble of Chicago, Codona, Don Cherry, Chick Corea i James Newton. Bio je to doista poseban sastav s kojim je, samo za ECM, od 1979. do 1984. snimio briljantne albume »Special Edition«, »Tin Can Alley«, »Inflation Blues« i »Album Album«.

U to vrijeme snimili su i album »Famous Ballroom – Baltimore 1980«, ali taj za diskografsku kuću WHP. DeJohnette je na snimanjima tih albuma pokazao svoju instrumentalističku širinu svirajući bubnjeve, udaraljke, konge, timpane, klavir, orgulje, klavinet, sintisajzer, gitaru i melodiku.

U raznim kombinacijama u tom su sastavu uz njega svirali glazbenici koji su i sami bili vođe svojih sastava: alt-saksofonist Arthur Blythe, tenor-saksofonist i bas-klarinetist David Murray, tenor i sopran-saksofonist, flautist i bas-klarinetist Chico Freeman, bariton i alt-saksofonist, flautist i klarinetist John Purcell, trubač Baikida Carroll, kontrabasist i violončelist Peter Warren te bas-gitarist i kontrabasist Rufus Reid.

Izvedbe svake od inačica sastava Special Edition bile su iznimno uzbudljive, nadahnute, poletne, dinamične, lepršave, maštovite i intrigantne. Osim što su izvodili dvije skladbe Johna Coltranea, jednu Theloniousa Monka i jednu Petera Warrena, svirali su DeJohnetteove, također izazovne, baš kao što su i same izvedbe.

Iako je dominantan suvremeni pristup jazzu s puno free improvizacija, osjeća se poštivanje prema tradiciji te glazbe, što se čuje u poigravanju bluesom, glazbom New Orleansa, swingom, ali i rhythm & bluesom i popom. No i njegov mainstream pristup bio je poseban, drukčiji. Poslije je on iskazao poštovanje prema nekima od članova sastava svirajući na snimanjima njihovih albuma, posebice Chica Freemana.

Uzbudljive su bile i izvedbe što ih je snimio s kasnijim inačicama sastava Special Edition u kojima je okupljao mlađe glazbenike koji su svirajući s njim ostvarili veću vidljivost na jazz sceni, primjerice Grega Osbyja, Bobbyja McFerrina i Garyja Thomasa.

S tom je, zadnjom verzijom Special Editiona, za također ugledne diskografske kuće Impulse! i Blue Note, objavio albume »Irresistible Forces«, »Audio-Visualscapes«, »Earthwalk« i »Extra Special Edition«.

Važan je bio i sastav Directions, kasnije New Directions, s kojim je sredinom i u drugoj poloviNI 1980-ih snimio pet albuma. Postava se mijenjala, ali konstanta je bio gitarist John Abercrombie koji je svojim osebujnim zvukom odredio imidž sastava i odmak prema fusionu.

Njih su dvojica snimali i u duu, a Abercrombie je s njim svirao i u raznim drugim situacijama, među ostalima i u DeJohnetteovom triju Gateway s Daveom Hollandom.

Dojmljiv pijanist

Radi se uglavnom o izdanjima koja je DeJohnette objavio za ECM, a on je, prema nekim izvorima, glazbenik koji je sudjelovao na najviše snimanja za albume tog izdavača. Za ECM je snimao stilski različite albume s raznim glazbenicima kao što su Steve Kuhn, Kenny Wheeler, Michael Mantler, Collin Walcott, Jan Garbarek, Ralph Towner, George Adams, Pat Metheny, Dave Holland, Anour Brahem i drugi.

Veliki broj albuma za ECM ostvario je uz svojeg najdugovječnijeg suradnika, pijanista Keitha Jarretta s kojim se upoznao još u kvartetu Charlesa Lloyda, a zajedno su svirali u sastavima Milesa Davisa.

Prvi album što ga je objavio za ECM, »Ruta and Daitya«, DeJohnette je snimio upravo u duu s Jarrettom. Godine 1977. zajedno s Jarrettom sudjelovao je u snimanju autorskog albuma »Tales of Another« kontrabasista Garyja Peacocka.

Bio je to početak suradnje ove trojice koji su nastavili djelovati kao trio Keitha Jarretta, a nakon albuma »Standards, Vol. 1« i »Standards, Vol 2«, koje su snimili 1983., kao Standards Trio. Bio je to najdugovječniji klavirski trio koji je djelovao sljedećih tridesetak godina i koji je postao jedan od najvažnijih klavirskih trija u povijesti jazza. Snimili su dvadeset i jedan album, od čega ih čak šesnaest donosi koncertne izvedbe. Neki od tih albuma imaju kultni status u povijesti jazz diskografije.

Na albume koje je snimio kao vođa sastava uvrstio je puno vlastitih skladbi, što ga čini iznimno plodnim autorom. Divne su njegove skladbe »Ahmad the Terible«, »Zoot Suite«, »Third World Anthem«, »Tin Can Alley«, »Festival« i druge. Osim za svoje sastave, skladao je za televiziju i video.

Uz bubnjeve, klavir je također DeJohnetteova strast. Još kao dijete pohađao je satove klavira, a u ranim je danima i nastupao kao klavirist. Svirao ga je i poslije, ali najčešće tek kao dodatak sviranju bubnjeva. No 1985. snimio je »The Jack DeJohnette Piano Album«, prvi na kojem je svirao isključivo klavir, u nekim izvedbama i sintisajzer.

Snimio ga je u triju s kontrabasistom Eddiejem Gomezom i bubnjarom Freddiejem Waitsom. Osim vlastitih skladbi, za improvizacije na klaviru odabrao je skladbe džezista Gigija Grycea i Johna Coltranea te pjevačice Cyndi Lauper. Baladu »Quiet Now« Denntha Zeitlina, koju je tako zanosno svirao veliki Bill Evans, za ovo je izdanje snimio solo. Izvedbama na tom albumu pokazao je da bi mogao imati zapaženu karijeru i da svira samo klavir.

No, bez obzira koje glazbalo, u kojem stilu, s kojim glazbenicima svira, DeJohnette niti u 82. godini života ne posustaje: svira, snima, iznenađuje novim projektima, oduševljava inventivnim zamislima, uživa u životu glazbenika, baš kao i tijekom cjelokupne karijere.

Objava Jack DeJohnett, svestrani multiinstrumentalist koji stvara višedimenzionalnu glazbu pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak