Vlastiti interes jedan je od aksioma političkog i vojnog djelovanja još od vremena najstarijih strateških mislioca koji su njihovim praktikantima davali smjernice kako se i zašto odnositi prema drugim političkim subjektima. Konvencionalne teorije strateškog planiranja temelje se na pretpostavci da će vodstva tih subjekata, danas uglavnom nacionalnih država i međunarodnih organizacija, zagovarati i ponašati se u skladu sa svojim i interesom njima bliske skupine ljudi, bile one malene kao kabal moćnih i tajnovitih urotnika ili velike poput cijelih naroda. Misli poput onih slavnog kineskog stratega Sun-Cua ističu kako je razumijevanje tog interesa esencijalno; da bi prema njemu djelovao, moraš znati kakav je, kao što moraš poznavati neprijateljev da bi ga izjalovio. Kada je u pitanju Izrael, tisuće godina ljudske mudrosti kojima se artikulira elementarna strategija najvišeg interesa, ona opstanka, kao da ne vrijede.

Tijekom desetljeća građeno samouvjeravanje kako je vlastita nacionalna opstojnost u potpunosti svodiva na zatiranje svega palestinskog i arapskog, a posebno ideje o osnutku palestinske države, od izraelske je prakse odvojilo konvencionalne sigurnosne, političke i diplomatske interese kakve države inače ganjaju, ugrozivši čak i proklamirani nacionalni bitak ultimativnog utočišta za sve Židove svijeta. Podržavan bezuvjetnom zaštitom Zapada kojem je služio kao kolonijalna ispostava u resursima ključnoj regiji, Izrael je stekao jedinstvenu, neviđenu dozvolu da se odrekne sve odgovornosti za počinjena djela kakva su se tijekom povijesti gadno plaćala, ujedno se odrekavši i mogućnosti samoevaluacije i samokritike, možda i najjačih snaga ljudskog uma.

Lutanje neutabanim terenom

Veoma je mučno promišljati o vojno-političkom benefitu najgorih izraelskih zločina koji izravnog utjecaja na kompleksno bojno polje u zapadnoj Aziji dosad nisu imali, ali su zato izraelsko društvo nepovratno transformirali. Sudbina devetero izraelskih vojnika koji su u pustinjskom koncentracijskom logoru Sde Teiman prvo silovanjem i mučenjem ubili palestinskog zatvorenika, zbog toga bili uhićeni, a nakon izljeva bijesnih podržavatelja i njihovog sukoba s policijom potom bili i oslobođeni, u izraelskim je medijima potakla debatu oko toga treba li silovanje u represivni aparat uvesti kao standardnu praksu. Istovremeno, u javnosti su se pojavljivale izjave najmoćnijih izraelskih političara koji su tvrdili kako je izgladnjivanje dva milijuna Palestinaca »opravdano i moralno«, no kolektivni nagon za destrukcijom još nije bio zadovoljen.

U svoju korist izokrenuvši smrt dvanaestorice sirijskih Druza iz okupirane Golanske visoravni, najvjerojatnije izazvanu zalutalom raketom izraelske »Željezne kupole«, Izrael je u samo nekoliko dana pokrenuo novu, multifrontalnu eskalaciju čiji je cilj bio očigledan. Netom nakon američke turneje premijera Netanyahua kojom su sakupljeni potrebni pljeskovi i uzdignuti palčevi, Tel Aviv je pogodio stambenu zgradu u Bejrutu, ozlijedivši 85, a ubivši troje ljudi među kojima i Hezbolahovog komandanta Fuada Šukra, izvršio atentat na Ismaila al-Gula i Ramija El-Rifija, proslavljene Al Jazeerine novinare koji su izvještavali iz Gaze, da bi prvog dana kolovoza izvršio čin čije posljedice nikako neće moći predvidjeti.

Eliminiravši u Teheranu čelnika političkog krila palestinskog Hamasa Ismaila Haniju, Izrael je poslao službenu poruku kako su s njihove agende uklonjene sve stavke – uključujući povratak njihovih talaca iz Gaze – osim jedne.

Nikada nije bilo jasnije da se čitav strateški plan cionističkog režima svodi na provociranje širokog regionalnog rata koji će na njihovu stranu direktno uvući Amerikance i uništiti svaku šansu da se na Bliskom istoku postigne privremeno ili trajno primirje. Dok je Zapad s odobrenjem popratio još jednu seriju izraelskih kršenja međunarodnih zakona, Iran je ponovno trpio novo međunarodno sramoćenje nepokolebano raspravom o tome je li Hanije ubijen kratkometnim eksplozivnim projektilom ili odavno postavljenom bombom, poniženje koje će novopečenu vlast na čelu s predsjednikom Masudom Pezeškianom tjerati na oštar i zapamćen odgovor.

Prijetnja palestinskog jedinstva

Tajming ubojstva vodećeg palestinskog političara nije slučajan. Hanije je u glavni grad tzv. Osovine otpora, gdje je prisustvovao predsjedničkoj inauguraciji, stigao samo par dana nakon uspjeha palestinske diplomacije koja je u Pekingu potpisala sporazum o pomirenju svih političkih grupacija, udarivši temelje na kojima će se stvarati buduća palestinska država.

Predvođeni Hamasom i Fatahom, vlastima Gaze, odnosno Zapadne obale, 14 palestinskih frakcija na posljednjem je održanom sastanku pod kineskom medijacijom dogovorilo kako će buduća palestinska vlast zajednički vladati nad ova dva odvojena teritorija, nadgledati rekonstrukciju uništene Palestine te stvoriti uvjete za demokratske izbore. Premda nije potvrđeno je li Hanije osobno sudjelovao u zadnjoj rundi pregovora, vođa Hamasa posljednjih je godina bio ključna osoba svih diplomatskih napora koji su uključivali i senzibilizaciju arapskih država za palestinsko pitanje i kontakte s Palestinskom samoupravom, izraelskim podugovaračem okupacije na Zapadnoj obali, zbog čega njegovo smaknuće predstavlja značajan udarac palestinskom i regionalnom ujedinjenju. Radi pekinškog zbližavanja s Hamasom, izraelski ministar vanjskih poslova već je uputio otvorene i javne prijetnje čelniku Palestinske samouprave Mahmudu Abasu, a računajući na to da između Hamasa i Fataha postoje ogromne političke razlike oko čijeg će rješavanja trebati uložiti još mnogo truda, Izrael se neće susprezati od uklanjanja onih koji bi tome mogli doprinijeti.

Međutim, Hamasovo preslagivanje i odgovor Izraelu bili su promptni. Umjesto Hanije, na vrh političke frakcije izabran je Jahja Sinvar, arhitekt Gazinog listopadskog napada, čovjek koji je pokazao da Palestince osim riječima može ujediniti i oružjem.

– Neprijatelj je u vrlo teškoj poziciji. Eskalacija operacija na Zapadnoj obali, emigracija i ozbiljni gubici na mnogo razina muče zabrinuti entitet zbog čega on prelazi sve postavljene crvene linije. S druge strane, mi se ne borimo besciljno ili bezumno. Naša bitka je bitka sa svrhom. Mi u Hezbolahu obećali smo da ćemo odgovoriti, Iran će odgovoriti, Jemen će odgovoriti.

Postrojenja vrijedna desetine milijardi, kemijska, tehnološka, energetska, prehrambena – sve to što je Izraelu trebalo 34 godine da sagradi može biti uništeno u pola sata, rekao je vođa Hezbolaha Hasan Nasralah u još jednom od svojih naširoko iščekivanih govora, navodeći kako će vojni odgovor biti odaslan u pravo vrijeme. Nema sumnje kako trenutna napetost sliči na situaciju iz travnja, kada se čekao odgovor Osovine otpora na izraelsko uništenje iranskog veleposlanstva u Damasku zbog kojeg je cijela zapadna Azija kolektivno strepila.

Tadašnji iranski napad nazvan »Istinito obećanje« testirao je mogućnosti izraelske i savezničkih zračnih obrana s ciljem prikupljanja informacija i odvraćanja, a sličan se očekuje i sada što znači da će proračunata operacija navedenih aktera biti usmjerena na onemogućavanje neprijatelja, a ne prihvaćanje daljnje eskalacije ili beskorisno uništenje. Prema pisanju izvrsnog libanonskog portala The Cradle, odgovor Irana, Hezbolaha i Jemena mogao bi prvi put biti zajednički koordiniran s namjerom da se zračnim napadima s tri strane preoptereti izraelski protuzračni sistem »Željezne kupole«, iscijedi izraelski obrambeni arsenal, a neprijatelju ujedno ne da povod za nove napade na libanonske, iranske i jemenske civile.

Libanon na nišanu

Iako su svi regionalni i svjetski igrači svjesni katastrofičnosti koju bi otpuštanje ratne kočnice izazvalo, niti jedan od njih ne pomišlja kako je adresa na kojoj se da razgovarati ona Netanyahuova. U periodu čekanja, osvježene iranske strukture mogu s blagim zadovoljstvom slušati pjevušenja svjetskih čelnika koji im se obraćaju moleći, apelirajući na racionalnost njihove politike. Jordan, koji je dosada igrao aktivnu vojnu ulogu na strani Izraela, pokazuje znakove pucanja pod velikim pritiskom novih zračnih pošiljki, zbog čega je njihov ministar vanjskih poslova otputovao u vrlo rijedak posjet Teheranu kako bi domaćina zamolio za suzdržanost. Isto od Irana traži i Washington, nevoljan da odlazeća vlast Joea Bidena u svoj skor zabilježi još jedno ratno zaoštravanje prije predsjedničkih izbora, a eskalaciju želi spriječiti i Rusija. Tajnik ruskog Nacionalnog sigurnosnog vijeća Sergej Šojgu ovog se tjedna Pezeškianu nudio s novim protuzračnim sistemima, htjevši iz prve ruke saznati što se to točno sprema u iranskoj prijestolnici, a moglo bi utjecati na rusku vojnu prisutnost u Siriji, zemlji koja bi u prvom idućem koraku izraelskog divljaštva ponovno iskusila prelijevanje najgorih ratnih i ljudskih strahota.

Od sudbine nalik onoj sručenoj na Gazu prvi strahuje Libanon, prva iduća meta sveobuhvatne okupacije izraelskih trupa koji redovito trpi napade na civilnu infrastrukturu bez obzira je li blizu nje prisutan Hezbolah ili ne. Budući da se slabašna i zapadnim interesima kolonizirana libanonska država ne može vojno nositi s moćnijim i daleko naoružanijim neprijateljem, multietničko i multireligijsko libanonsko društvo sve više počinje stajati na stranu Hezbolaha, jedinih sposobnih branitelja oko kojih se sada ujedinjuju tamošnji šijiti, suniti, kršćani i druge skupine. Što se više o ratu bruji, to odlučnost za borbom protiv cionizma unutar Libanona, ali i susjednih arapskih država jača.

U uvjetima u kojima su obje strane sposobne uništiti onu drugu, ali ne i spasiti sebe, vrijeme radi protiv Izraela koji za sve svoje poteze uvijek i iznova mora čekati pristizanje američkih, britanskih i njemačkih pošiljki. Izraelsko olako i strateški promašeno trošenje municijskih i artiljerijskih zaliha poteškoće s opskrbom stavlja i pred sam SAD, a dok se izraelska vojna nadmoć smanjuje, ugodne vijesti više ne dolaze ni preko bare. Zapovjednik američkog Združenog stožera Charles Brown u lipnju je naveo kako SAD »vjerojatno nije u stanju« obraniti Izrael čak niti kada bi rat bio zadržan isključivo na fronti protiv Hezbolaha, najjače ne-državne vojne formacije u regiji. Kako bi si šanse za to barem povećao, Netanyahu s nestrpljenjem čeka priliku da Donalda Trumpa uvjeri kako je nakrcavanje istoka Mediterana, Crvenog i Arapskog mora američkim razaračima i nosačima aviona pravi potez te u micanje posljednjih restrikcija koje su američke vojnike štitile od bacanja u izraelsku bitku.

Međutim, izvan sfere spekulacija rat i genocid još uvijek traju. Više od tristo dana masakriranja, izgladnjivanja i mučenja Gaze kojem se ne vidi kraj praćeno je drastičnim, no još uvijek sporednim izraelskim operacijama na Zapadnoj obali koja također proživljava teške dane. Bombardiranja civila, tenkovski proboji kroz ulice palestinskih naselja, ubijanja dronovima i snajperima, nasumične otmice, pojačano prisilno iseljavanje ljudi iz novoanektiranih palestinskih teritorija i njihovo naseljavanje Židovima posljednjih su mjeseci dosegli nove razine, a njihove se žrtve broje u stotinama. Uz bombardiranja libanonskog juga i središta, gađanje sirijskih gradova i jemenskih luka i sve manju toleranciju njihovih žrtava, Izrael sam oko svojeg vrata steže obruč koji potencijalna nova vlast neće moći skinuti.

Neprestano podnošenje novog dokaznog materijala za potrebe cementiranja sudskih optužnica pokazali su predanost izraelske politike, ali i krvi nezasitnog društva – za njih više nema povratka na »regularne« uvjete okupacije kakvi su vladali 6. listopada 2023. Ubojstvo Hamasova čelnika u brojnim je prošlotjednim medijskim analizama interpretirano u rezignirajućem zaključku – čini se kako je regionalni rat neizbježan. Izraelsko sabotiranje, a potom i uništenje diplomatskih obećanja razotkrilo je sve dvostruke standarde svjetske politike koja nije u stanju jednoglasno dati odgovor na pitanje: Ako Izrael posjeduje pravo na samoobranu, imaju li to pravo Palestinci, Libanonci, Jemenci, Sirijci i Iranci? Središnja kontradikcija jednog neizdrživog, utjelovljenog licemjerstva počela se lomiti. Izgleda da taj čvor samo rat potpunog uništenja može razriješiti.

Neporaženi Palestinci

Teško da su čak i najupućeniji mogli zamisliti kako će otpor Palestinaca u Gazi, najslabijoj karici Osovine otpora, preživjeti deset mjeseci intenzivnog i višeslojnog genocida koji provode izraelske vojne snage. Tristo dana neprestanih zračnih i kopnenih napada, izgladnjivanje, stvaranje uvjeta za širenje zaraznih bolesti, epidemija dječje paralize, uništavanje mogućnosti liječenja, zdravstvenog i obrazovnog sustava Izraelce nisu doveli bliže vojnoj pobjedi ni ostvarenju prvotno proklamiranih ciljeva – vraćanja talaca i nanošenja poraza Hamasu.

Iako se prema procjenama medicinskog časopisa The Lancet, jedne od najprestižnijih svjetskih znanstvenih publikacija, broj ubijenih i poginulih od posljedica rata u Gazi kreće od konzervativnih 186 tisuća do čak 600 tisuća ljudi, palestinske militantne skupine predvođene Hamasom i Islamskim džihadom i dalje izazivaju značajne udarce okupatorskoj vojsci koja u enklavi ne postiže ništa osim ratnih zločina.

Novo istraživanje koje je CNN proveo u suradnji s američkim Institutom za proučavanje rata (ISW) i American Enterprise Institute’s Critical Threats Projectom pokazalo je kako su tijekom rata samo tri od 24 Hamasova bataljuna »borbeno onesposobljena«, potvrdivši ono što arapski mediji tvrde već neko vrijeme. Izvori s terena govore kako palestinski militanti, kao i libanonski Hezbolah, među narodom uživaju nikad veću podršku te kako privlače više boraca nego su ih u mogućnosti primiti, obučiti i opskrbiti, što garantira da će se njihova obrana vlastitog teritorija nastaviti i u budućnosti.

Nezadovoljstvo postignutim na izraelskoj je televiziji nedavno iskazao pričuvni vojni general Jicak Brik, kazavši kako njegovi kolege s bojišta stoje iza kritika koje on redovno odašilje.

»Oni obmanjuju javnost i ne govore istinu, a istina je da mi ne pobjeđujemo. Ne borimo se oči u oči s Hamasom, Hamas ne izlazi pred naša lica, oni su u podzemlju! Tvrdnje da je vojska ubila stotinu ovdje, dvije stotine tamo, sve to su laži! Varaju javnost i bezočno nam lažu«, vikao je Brik. Istovremeno, Izrael se i sam nalazi u rijetko kada gorem stanju. Osim što operacijama u Gazi ciljevi nisu ostvareni, cijenu rata itekako je pretrpjela izraelska ekonomija koja je prema izračunima Financial Timesa iz veljače pala za preko 20 posto, dok izraelski šekel gubi vrijednost u odnosu na američki dolar. Ovog je mjeseca zabilježen i značajan pad burze u Tel Avivu, a tamošnji dnevnik Maariv objavio je kako se u 10 mjeseci rata u Izraelu zatvorilo čak 46 tisuća poslovnih subjekata.

Također, izraelski mediji krajem lipnja su objavili kako je zemlju napustilo oko 550 tisuća stanovnika, a osim prisilne regrutacije kojoj su podložni svi rezervisti (u Izraelu većina stanovništva), bijes Izraelaca popraćen prosvjedima i policijskim nasiljem izazvao je i zakon po kom se ortodoksni »Haredim« Židovi prvi put moraju odazvati vojnoj službi.

Objava Izraelski blitzkrieg po Bliskom istoku zatvara vrata diplomatskom rješenju pojavila se prvi puta na Novi list.