Neki ljudi žive more i u njima more živi. U srcu su im tramuntane i šiloci, a u očima se bunaca odražava. Vape za mirnim lukama jer im je život nemirno more. Maestralom hrane dušu. Najdraža im je melodija jednolični taktovi stare makine od vapora, ma znate onako kako što Postira diše dok plovi.

Takva sorta ljudi na brodove gleda kao da svaki od njih ima dušu sakrivenu duboko u provi. To su posebni ljudi koji žive uz more, za more i od mora. Jedan od njih je i naš mljetski kapetan Milo Sršen. Možda bi ga najbolje opisala ona stara pjesma : “More ti mi život značiš, more ti si meni sve…”

Danas su u Lošinju trubili vapori i barke, zametnula se i pokoja suza, pozdravljajući jednog posebnog čovjeka, jer naš legendarni kapetan Milo nakon više od 43 godine navegacije na Jadroliniji i manjim djelom na Jugoliniji odlazi u zasluženu mirovinu.

U predugom pomorskom stažu kojeg je obilježio izvrsnim navegacijskim sposobnostima, velikom koradžu kad je more u pitanju, jer je doslovno živio more ostati će zapamćen kao kapetan koji ćuti more dipju više od drugih maritima.

Iz bogate navegacije izdvojiti ćemo samo posljednjih nekoliko brodova koji su ga obilježila kao kapetana i čovjeka; od legendarnog Perasta, Postire, Tuzle, Tijata, Visa, Hanibala Lucića i posljednjeg mb Lastova. Milo je oduvijek znao prepoznati potrebe i teškoće otočana izlazeći im u susret i olakšavajući im otočnu svakodnevnicu.

Nemoguće je o Milu pričati a ne spomenuti njegovog pok. brata Pera za kojeg je bio posebno vezan a koji je stradao u Domovinskom ratu s našim Mljećanima Antunom Matićem i Nikom Nodilom Ribićem. Rovinana duša zavazda je ostala, ma se ploviti i živjeti moralo.

5. kolovoza 2024. naš je Milo pošao u mirovinu s Jadrolinijinog broda Lastovo.

Odlazak s broda nije oproštaj od mora, jer naš kapetan i dalje ostaje i dalje na valovima plavog mora, ali u miru znanih posta i lengaca, u miru svoje barke i gumenjaka kojeg inače pokreće muzejski primjer pente Tomos 4, znate ona bijela serija, čiji je Milo inače veliki zaljubljenik.

Vrijeme je da naš kapetan pusti sidro tamo gdje škrape mirišu drugačije, po doma. Vrijeme je da se kadena od života veže uz svoj škoj, na znane poste svoga djetinjstva.

Što reći i kako završiti ovaj naš ultimi vijađ s kapetanom Milom, nego mu reći Veliko hvala na svemu, i zapjevati onu znanu pjesmu: “Kapetane, tribali bi doma…”

Tekst: Ivica Hajdić