Ako ste poput mene kojim slučajem (iako ništa u životu nije slučajno) mislili da je samo Eurosong prava parada kiča i izgubljenih vrijednosti, prevarili ste se. A ako ste mislili da je otvorenje Olimpijskih igara tek oda svojevrsnoj kruni sportskih nastupa, prevarili ste se još jednom. Barem ako ste gledali nedavnu paradu u Parizu. Da, paradu. I to onu koja sa sportom evidentno nema baš nikakve veze.

Otvorenja Olimpijskih igara, nebitno jesu li u pitanju zimske ili ljetne, od djetinjstva su mi plijenila pažnju. Bio je to događaj koji se pratio s posebnom pozornošću, ali i divljenjem svima onima koji su uložili golem trud, rad, napor i odricanje te pomaknuli granice vlastite tjelesne i psihičke izdržljivosti kako bi došli do najvećeg sportskog natjecanja. I odličja kao nagrade za sve navedeno.

I ove godine je trebalo biti tako. No, nažalost, nije.

>Ne stišavaju se reakcije na svetogrđe u Parizu, američki biskup poziva na molitvu i post

Pljusak i pljuska

Parada otvorenja Olimpijskih igara u Parizu 2024. još će dugo biti predmet brojnih komentara, osvrta i – sjećanja. Jer, kako zaboraviti ono što su nam organizatori pripremili, a dobar dio politike i medija podržao? Atak na europske civilizacijske temelje.

I baš kako je na Eurosongu glazba odavno pala u drugi plan, zasjenjena agresijom vizualnoga, promocijom LGBTIQ+ vrijednosnog sustava i političkom korektnošću, identično smo doživjeli i na otvorenju ovogodišnjih Olimpijskih igara.

S jedne strane, proradio je moj vječni umjetnički žal za kulturnim vizijama romantičnog Pariza (više kao povijesna epoha nego romantika). Osobito gledajući kako se pod pljuskom moči koncertni klavir, zajedno s pijanistom koji je profesionalno odolijevao kiši.

S druge, pak, strane – pljuska. Ona koja najjače zaboli. Ona koja istisne dah iz utrobe. Od koje krv jače počne kolati. Moralna, ljudska i vjernička pljuska. Parodija na Posljednju večeru.

Poruka smrti VS poruka vječnoga života

Skup LGBTIQ+ osoba, okupljenih oko stola, aludirajući na Krista i njegove apostole na Veliki Četvrtak, htio je prije nekoliko dana poslati svijetu poruku: Ovo je vaša nova religija!

Nazivajući parodiju Posljednje večere umjetničkim performansom (ah, kako drukčije?!), nema sumnje da su znali da su izvedbu odigrali neprofesionalno, neukusno i loše. No, njima nije bio cilj ni umjetnost, a još manje kvaliteta izvedbe. Poanta je bila poručiti kršćanskoj Europi i svijetu kakvog poznajemo da je došlo njihovih “pet minuta slave”.

A gdje ćeš boljeg mjesta nego prijestolja dekadencije? I to još u terminu kad su upereni brojni reflektori i još brojnije kamere u nakaradnost pomno promišljene i jedne od najvećih uvreda kršćanskom svijetu. U poruku smrti.

No, i da nekim potezom stavimo po strani vjeru pojedinca, opet su barem dvije stvari posrijedi.

Jedna je uvreda čitavoj Europi i njezinom kulturno-povijesnom identitetu prožetom kršćanstvom. A druga? Druga je jednostavno uvreda civilizacijskom dosegu čovjeka. Nije moguće da organizatori toga nisu bili svjesni.

>Drag queen potvrdio da su imitirali posljednju večeru: Tvrdi da se ne radi o provokaciji

Francuska ‘izdaja’ Europe

Francuzi su činom otvorenja OI sami sebi napravili medvjeđu domaćinsku uslugu. Umjesto da su na stogodišnjicu tamošnjih Olimpijskih igara ponudili najbolje od svoje bogate povijesti u Gradu svjetlosti, oni su nam, posve hotimično, pokazali jednu mračnu stranu sadašnjeg vremena. Koje, dok na svijetu postoji barem jedan kršćanin, neće postati i naša budućnost.

Francuska, koja je u nekim dijelovima svijeta sinonim za Europu, pokazala je kroz otvorenje OI svu izopačenost današnjeg vrijednosnog sustava. Učinila je to popljuvavši (navodne!) europske vrijednosti, ali kršćanske i civilizacijske temelje na kojima je izgrađena, baš kao i ostatak Starog kontinenta.

(Mt 26,21) I dok su blagovali, reče: “Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.”

Te večeri u Parizu Isusovih izdajnika bilo je daleko više.

Nepravednost u natjecateljskim kategorijama

Što u kontekstu “Kruha i igara” možemo izvući iz pariškog olimpijskog otvorenja? Činjenicu da su sportaši, nažalost, pali u drugi plan. Jer cilj je bio da se te večeri netko drugi otisne na prijestolje pozornosti.

Kršćanski Kruh života sa stvarne Kristove posljednje večere trebao je biti u potpunosti obezvrijeđen. No, njegov stvarni smisao, baš kao i smisao samih Igara, dodatno obezvrjeđuju i nastupi bioloških muškaraca u ženskim kategorijama.

Nepravednost i rastakanje stvarne poante najuzvišenijeg sportskog natjecanja ostavit će gorak okus mnogima nakon što ove Olimpijske igre završe. A kako stvari stoje, mnogi će postaviti pitanje i smisla vlastitog sudjelovanja na nekim budućim.

Isus u Parizu

Ipak, gorak okus daleko je intenzivniji ako promatramo vjerski, kulturni, civilizacijski, pa i humani aspekt ovog čina degradiranja temeljnih kršćanskih vrijednosti. Francuski liberté otišao je predaleko javno se nasmijavši u lice slobodi vjere drugog čovjeka.

Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: “Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?” (Mt 26, 17)

Pomislili bismo – sigurno ne u Parizu! Ali, Isus je one večeri otvorenja Olimpijskih igara bio tamo.

Isus je bio te večeri u Parizu unatoč tome što to mnogi tamo nisu htjeli. Unatoč tome što su Mu se izrugivali. Što su Ga htjeli izgurati, popljuvati, izbrisati. Sve je On to već prošao. I oprostio im.

Tako ćemo i mi. Još jednom ćemo okrenuti obraz. Oprostit ćemo. Ali, šutjeti – nećemo.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Objava Mostarkić Gobbo: Isus u Parizu pojavila se prvi puta na narod.hr.

pročitaj cijeli članak