Nena Pavelić rođena je 1990. godine u Rijeci, po zanimanju se bavi marketingom, a po pozivu je ilustratorica koja kao freelancer radi za razne klijente u Hrvatskoj i šire.

– Još je u djetinjstvu maštala kako će raditi slikovnice za djecu, ali je njen spisateljski put naglo skrenuo u smjeru računarstva. Snovi o pisanju i ilustriranju slikovnica vratili su se ponovo tek uz odrastanje djeteta, pa je prošle godine objavila i svoju prvu autorsku slikovnicu »Kako biti najjači«.

Od malena ste imali želju raditi slikovnice, čime se sada i bavite, no put vas je prvobitno doveo do marketinga. Kako je došlo do toga da studij i posao posvetite marketingu?

– Moja ljubav prema tehnologiji i digitalnome je vodila tome. Uvijek me svi pitaju zašto nisam išla na akademiju ili grafički dizajn, a moja želja je i bila nakon osnovne škole ići na primijenjenu. Nisam, jer sam slušala roditelje koji su govorili da ću nakon toga crtati portrete na Korzu, tako da su me oni usmjerili u neke druge krajeve. Kada sam shvatila da to nije to što želim, da sam nezadovoljna na poslu gdje sjedim u uredu od 8 do 14 i da to nisam ja, onda sam odlučila vratiti se onome što stvarno volim. Ilustracije sam prvo objavljivala bezveze na svom privatnom i zatvorenom Instagram i Facebook računu, a onda su ljudi počeli reagirati i pitati me ako im mogu nešto nacrtati, i tako je krenulo, prvo za prijatelje. U agenciji u kojoj radim u marketingu sam s kolegom dizajnerom radila neke dizajne i vizuale za plakate, autobuse LCD zaslone i videoanimacije te sam kroz posao shvatila da je to ono što želim zapravo raditi.

Velika promjena

Dakle, zapravo se spontano ta ilustracija ušuljala u vaš život?

– Tako je, kada kolega nije imao vremena, pitao bi me da ja napravim neki vizual, primjerice za školu stranog jezika, i dok sam to radila, shvatila sam da mi je to jako zabavno i da bih to stalno radila.

Trenutno posao u marketingu radite tijekom dana, a ilustraciji se onda posvećujete navečer. Ilustrirate i slikovnice, a vaša prva »Kako biti najjači« u izdanju Naklade Val brzo je postala popularna i dobila i drugo izdanje. Koliko se dugo kuhala?

– Rukopis je nastao u četiri sata ujutro u roku od 15 minuta. Tu noć nisam mogla spavati i došla mi je prva rečenica: »Pitaš se kako biti najjači«, što je tih dana bilo svakodnevno pitanje mog sina. Našvrljala sam tekst na komadu papira iz kuhinje i čekala pristojno vrijeme da to pošaljem tadašnjoj, recimo mentorici, ilustratorici Branki Hollingsworth, a ona je odgovorila da je izvrsno i da je to tekst za moju prvu slikovnicu.

Sin je pretpostavljam, negdje čuo da mora biti najjači – kako ste mu odgovorili na to pitanje i kako u slikovnici objašnjavate zašto nije važno biti najjači, već da postoje i neke druge kvalitete?

– Sin je u vrtiću prelazio iz jaslica u mješovitu grupu gdje je bio i najmlađi i najmanji, pa se dogodio utjecaj veće djece koja su vani na dvorištu bila najbrža i najjača, igrali su nogomet, a on nije imao pojma ni što je lopta. Tako je došlo do pitanja kada će on biti najbrži i najjači, pobijediti u utrci, sve se ticalo toga »naj«, a moj partner i ja smo sve suprotno od toga, ne želimo biti »naj« i nikada ga nismo učili o tome da mora ili treba biti prvi, pa je njega to mučilo. U slikovnici nema konkretnih savjeta već moj uvod i povod roditeljima za razgovor, ta je slikovnica zapravo dosta namijenjena odraslima – roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i skrbnicima, a koji nakon mog uvoda mogu naći nekakav svoj sistem. Nema univerzalnog roditeljstva, a u slikovnici sam ponudila i na slikama i u tekstu jako puno praznog prostora za razmišljanje i komunikaciju s djecom.

Otkada se rodio moj sin se nije htio šišati i imao je dugu kosu, a za 5. rođendan je njegova želja bila da se ošiša i mjesec dana nakon toga mi je rekao da bi on volio biti »onaj stari on« s dugom kosom. Kada sam ga pitala što to znači, pitao me ako doma može biti »onaj stari on, kada ne mora biti hrabar«, a isto tako u slikovnici pišem kako se ne mora uvijek biti najjači i ponekad se možemo odmoriti od svega. Tim razgovorima smo došli do toga da on stvarno zna i da je svjestan toga da ne mora u svakome trenutku biti najjači, da može doći doma i da ne mora biti hrabar.

Ilustracije za udžbenike

Često se u zadnje vrijeme govori o transgeneracijskoj traumi gdje upravo vaša generacija, milenijalci, staju tome na kraj, a vaša prva slikovnica svakako je indikator promjene i odricanja jedne vrste odgoja. Primjećujete li to u svojoj okolini?

– Kako sam odrastala u Novom Vinodolskom koji je mala i zatvorena zajednica, desno orijentirana, kakva je i moja obitelj, bila sam pod velikim pritiskom i moja je želja bila samo otići od tamo. Cijelo sam vrijeme mislila da sam outsider i trenutak kada sam shvatila da moja generacija stvarno radi promjenu bila je nedavna večera za 15 godina mature na kojoj sam vidjela da su i ti ljudi također prekinuli taj lanac. Komunikacija između nas bila je tako lagana i oslobađajuća, osjećala sam baš veliku promjenu. Uvijek sam svojima doma govorila da ću ja biti ta koja radi promjenu, odnosno moja generacija, no u jednom sam trenutku i sama prestala vjerovati u to jer se ništa nije događalo. Ali se događa i samo je trebalo vremena, promjenu sada osjetim na sebi, na svojim poznanicima i na njihovoj djeci.

Jedna od stvari koju ilustrirate su i udžbenici, i to za osnovnu školu. Što zaključujete o sustavu ranog i osnovnog obrazovanja s obzirom na to da u njega imate uvid i kao ilustratorica, ali i kao majka?

– Dosta su se promijenile neke stvari, barem u smislu doživljaja djece, iako smatram da tu ima još jako puno posla. Prošle godine je u Školskoj knjizi radila divna art direktorica, što je možda posao koji nekako izumire, a koja je stvarno brinula o reprezentaciji djece. Do sada su dječaci bili s kratkom kosom u plavoj i zelenoj odjeći, a djevojčice s dugom kosom i u rozom. Lani i ove godine toga više nema, djecu smo prikazivali u raznim bojama i raznoj odjeći, više nemamo takve stereotipe ni u frizurama. Ne prikazujemo više ultra mršavu djecu i fizički razvijenu u prvom razredu osnovne škole, već znamo kako djeca izgledaju tada i tako smo ih prikazali.

Osim u ilustracijama udžbenika, promoviranjem različitosti i inkluzije bavite se i u vlastitim slikovnicama gdje su vas upozoravali da se potencijalno problematičnom može pokazati jedna djevojčica u duginim bojama…

– U mojoj slikovnici djevojčica je u duginim bojama, lik je to djeteta koje želi moći biti saveznik svima. To je ono što radim kroz svoj život i djelovanje, a okolina mi je govorila da ne stavljam takve stvari u knjigu jer ću izgubiti neke kupce, a mene ne zanimaju takvi kupci. Neka ne kupe moju knjigu, to ionako niti nije moj primarni izvor zarade, a uostalom želim crtati svoj svijet u kakvom želim živjeti i prikazati svom djetetu što je u redu, a što nije.

Često svojim ilustracijama koje objavljujete na društvenim mrežama pozivate na akciju, bilo da se radi o Danu ružičastih majica ili Danu žena. Kako gledate na umjetnost u kontekstu aktivizma i može li ona biti katalizator promjena u društvu?

– Mislim da umjetnost ima tu moć, vjerujem da ima, a onda na kraju se i nadam da ima. Svoju stranicu na Facebooku sam i započela s aktivističkim ilustracijama kojima sam pozivala na promjene onoga što me mučilo i inspiriralo, a sretna sam ako samo jedan čovjek osjeti neku promjenu ili barem malo razmisli, još ako to vidi netko iz skupine koja je marginalizirana i osjeća se barem malo prihvaćenije, to je već nešto. Definitivno se danas treba raditi na inkluziji ljudi s poteškoćama, i fizičkim i mentalnim, a u ovoj državi konstantna je borba za prava LGBTQ+ osoba. Imam mnogo prijatelja koji se i dalje boje prošetati gradom, to su stvari koje me muče i koje ću zauvijek zagovarati, i sa svojim djetetom koje je sada s 5 godina spremno posvađati se u igri i objasniti da njegov prijatelj ili prijateljica može imati dva tate ili dvije mame. Koliko god roditeljskih sastanaka morala odraditi zbog toga, svaki puta ću ga podržati i to je ono za što ću se uvijek zalagati.

Napet period

Kada ste već spomenuli primarni izvor zarade, postoji li plan da ilustracija postane vaš jedini posao?

– Već duže vrijeme razmišljam o tome jer baš imam puno posla i upita oko ilustracija, neke i odbijam jer moram razmišljati o tome da imam i partnera i dijete i sebe. Zadnja dva mjeseca sam na prekretnici, a prošle sam godine otvorila svoj obrt.

Kako je to kada nešto iz hobija i ljubavi najednom postane posao i obaveza?

– Ne mogu reći da se moj odnos prema crtanju i ilustracije promijenio, i dalje baš uživam to raditi, tako da ga za sada još ne smatram poslom, osim kada imam zahtjevnog autora ili autoricu, kada trebam izdavati račune, plaćati porez i raditi administrativni dio. No, kada crtam ili dobijem neki rukopis – to je to, moj san sada živi. Ove godine sam dobila rukopis Jelene Pervan za jednu slikovnicu za Valamar i iako sam bila pretrpana poslom, kada sam vidjela taj tekst, već sam u glavi imala sliku. Za tu mi je slikovnicu trebamo osam dana jer sam ju odmah vidjela, kada imate takvog autora i kada je tekst dobar, odmah vidim kako će izgledati.

Jednom ste prilikom u svega mjesec dana napravili gotovo 300 ilustracija. Dolazi li kod vas do hiperprodukcije zbog tolike želje da se izgubi pojam o vremenu ili pak zbog rokova te kakav je općenito danas status ilustratora u kontekstu prekarnog rada?

– U tom sam trenutku morala tako raditi, tada sam radila na udžbeniku, knjizi koju sam završavala i knjizi koju sam počinjala ilustrirati, a samo za Školsku knjigu ove sam godine napravila 480 ilustracija i bilo je napeto u tom periodu. Kada govorimo o statusu ilustratora, ako za početak uzmemo cijene koje su vani i koje su u Hrvatskoj za nekakav poster, to je neusporedivo. Zbog toga jednim dijelom i postoji hiperprodukcija u Hrvatskoj, malo su je potaknule i državne potpore zbog čega se izdaje sve i svašta, ali i to što su honorari za ilustratore u Hrvatskoj premali da bi se moglo preživjeti samo od slikovnica, zbog čega radimo sve živo.

Kao ilustratorica surađivali ste i na festivalu Glavno da se klajmba na Biokovu…

– Dvije godine za redom radila sam dizajn majica za penjački festival pokrenut u jesen 2011. godine u čast naših alpinista Tonija Rosa, Igora Skendera i Martina Užarevića. Zanimljivo je bilo raditi to jer je tema slobodna, to je moj doživljaj Biokova i kako se osjećam kada tamo dođem. Svi su ilustratori tako predstavili nešto svoje, poput stabla i stolove gdje se družimo, lisica ili penjački smjer koji im se svidio.

Kad se upali – lampica

Odrastanjem često slikovnice ostavljamo iza sebe, no one itekako mogu poslužiti i odraslima. Kako predočiti odraslima da još uvijek u slikovnicama mogu pronaći nešto zaista vrijedno pažnje?

– Mislim da doma imam 500 slikovnica i kupujem ih sebi i jako ih volim, to je veliki dio mog budžeta, a između ostalog netko tko želi pisati i ilustrirati slikovnice mora ih čitati. U svakoj slikovnici imam neki »aha!« moment, lampica se pali jer je tako jednostavno napisano da smo mi to zaboravili. Kako odrastamo mislimo da je sve tako komplicirano, a uopće ne mora biti. Isto to i učim od svog sina, tu jednostavnost. Mi odrasli smo si maksimalno zakomplicirali živote, a od njega čujem ta pitanja koja ne zahtijevaju teške odgovore i koja su došla od slikovnica koja su ga nadahnule da razgovaramo na taj način.

Sjećate li se slikovnica ili knjiga koje ste čitali kao dijete i kako se pak razvijala ljubav prema slikanju?

– Najviše mi je u sjećanju ostala, jer mi je kao maloj izgledala zastrašujuće, knjiga »Najljepše bajke svijeta«. Ona je ostala zapečaćena u meni, a koliko god me bilo strah, uvijek sam je otvarala i čitala. Ne sjećam se da sam kao mala čitala toliko slikovnica ili da me netko na to poticao, ali su definitivno utjecaj na slikanje imala učiteljica likovnog u osnovnoj školi koja me gurala na radionice i tečajeve. Prvi se puta tada dogodilo da je netko rekao »stvarno ti to dobro ide« jer sam bila hiperaktivno dijete kojemu se nije dalo učiti, ali mi je uvijek falilo sati likovnog, to je bilo jedino što sam tada htjela raditi. To je nastavilo biti konstanta u mom životu, a razvijalo se i kroz druge umjetničke hobije, dugo sam se bavila i fotografijom, ali da je bio netko u obitelji tko je na to utjecao, nije.

Što biste rekli da je utjecalo na razvijanje vašeg prepoznatljivog stila kojim sada crtate?

– Sigurno ilustratori koji mi se sviđaju i čije sam slikovnice čitala, a svakako i stvari kojima sam se ranije bavila. Recimo, volim da se vidi tekstura što bih povezala sa starim dijelom mene koji je volio konceptualnu umjetnost i slikarstvo gdje sam radila s pravim bojama i na pravom papiru, gdje je tekstura bila vidljiva. Taj dio pokušavam prikazati i kroz digitalnu ilustraciju.

Digitalna tehnologija i umjetnost su neodvojive

Digitalno crtanje brzo se razvilo kroz godine, a sada je u tu priču kao često korišten alat ušla i umjetna inteligencija. Što mislite o odnosu tehnologije i umjetnosti, ali i specifično o primjeni umjetne inteligencije u umjetnosti?

– Digitalna tehnologija i umjetnost su neodvojive, pa čak i kada se slikovnice rade na papiru one se skeniraju i dorađuju digitalno. Mislim da je dobra stvar u tome što smo umjetnost digitalizacijom približili onima kojima to nije primarno, pristupačnije je, ljudi su shvatili da im jako dobro ide dizajnirati na primjer, majice. Sviđa mi se taj moment primijenjene umjetnosti koja više nije rezervirana samo za pojedinca, a što se tiče umjetne inteligencije, mislim da može biti dobar alat ako ga se ispravno koristi, ali ne u umjetnosti. Slike koje generira umjetna inteligencija mogu izgledati dobro za pojam ljudi koji se time ne bave, ali za moj pojam to nije dobro. Umjetna inteligencija ne uzima našu srž, ne uzima mene i sve moje osjećaje, jer da bih došla do te slike ili crteža potrebno je sve ono što sam do sada proživjela i vidjela, što je utjecalo na mene.

Uskoro nova slikovnica

Uskoro izlazi vaša nova slikovnica »Kamo ćemo večeras?«. O čemu ona pak govori?

– Nastala je zapravo pod imenom »Na putu oko svijeta« jer sam na modulu pisanja kratkih priča kod Ive Bezinović-Haydon morala pisati na tu temu. Kada sam već trebala nešto napisati i vidjela da nemam ništa za odrasle, upitala sam se zašto bih uopće izlazila iz svojih okvira te kada sam se vratila nazad u sebe, tekst je samo izašao. Nadahnut je obiteljskom situacijom i tradicijom koju imamo gdje svaku večer čitamo prije spavanja, najčešće slikovnice, pa se postavilo pitanje kamo mi to putujemo navečer, a mi zapravo svaku večer putujemo kroz priče. Slikovnica je o tome da ne moramo izaći iz svoje sobe da bismo putovali oko svijeta. Osim toga, uskoro izlazi i knjiga s ilustracijama jedne autorice koja ne želi biti imenovana, a koja je netipična knjiga za djecu s puno ilustracija i duplericama, dosta je edukativna i uči djecu financijskoj odgovornosti, razvoju ideja i slično. Priča je o dječaku i jednoj pčelici koja ga potiče da razvija svoju ideju, a ono što je zanimljivo jeste da knjiga izlazi uz igru koja je patent te autorice, a koja će pomagati djeci u osmišljavanju svojih financija gdje je u igri uvijek vraćanje zajednici. Bit će više knjiga, a u najavi su i edukativni videi za koji će se raditi animacije.

Objava Nena Pavelić: ‘Želim crtati svijet u kakvom i sama želim živjeti’ pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak