Od 9. do 11. srpnja 2024. u Washingtonu je održan jubilarni summit NATO saveza, od čijeg je osnivanja prošlo 75 godina. Unatoč povijesnoj ulozi u održavanju europskog mira proteklih sedam i pol desetljeća, NATO se danas suočava s golemim izazovima, pa se mnogi analitičari sa zabrinutošću pitaju hoće li obrambeni Savez opstati. Što je pokazao summit u Washingtonu, pitali smo dr. sc. Dražena Smiljanića, analitičara i istraživača u području vojnoobrambenih i sigurnosno-obavještajnih znanosti i umijeća te ekonomike obrane i međunarodnih odnosa.

– Deklaracija Washingtonskog summita šalje nedvosmislenu poruku o jedinstvu i solidarnosti Saveza. No proces prijma Finske i Švedske u Savez i odnos prema Rusiji nakon agresije na Ukrajinu pokazali su stanovite napukline u tom monolitu. Radi se, naime, o predstavnicima politika (Orban i Erdoğan) koje su, u najmanju ruku, usporavale postizanje konsenzusa o važnim pitanjima s kojima se Savez suočavao posljednjih godina.

Dok je trenutni američki predsjednik Joe Biden tijekom summita hvalio NATO kao najuspješniji savez u povijesti, samo dva sata nakon njegova nastupa bivši američki predsjednik (i potencijalno novi) Donald Trump na predizbornom skupu u Doralu, na Floridi, kritizirao je Savez uobičajenim argumentima o (ne)doprinosu članica NATO-a dijeljenju tereta za razvoj obrambenih sposobnosti. Potencijalna pobjeda Trumpa na predstojećim predsjedničkim izborima u SAD-u, općenito, stvara popriličnu nervozu u redovima ostalih članica NATO-a, premda već više od dvije trećine njih izdvaja za obranu minimalnih 2 posto BDP-a, kako je dogovoreno na summitu u Walesu, 2014. godine (RH još nije u skupini država koja je dostigla taj prag izdvajanja za obranu).

Protekli summit, premda jubilarni, neće biti zapamćen kao seminalni, ali je potvrdio predanost članica procesima koji su započeti i konkretnije definirao određene planove i inicijative. Iako generalno uspješan, jer je potvrdio koheziju Saveza, ovaj summit protekao je u sjeni rata u Ukrajini i obilježen je gafovima američkog predsjednika Bidena.

Dugoročna potpora

Jedna od glavnih tema summita, očekivano, bila je Ukrajina. Ukrajinski rat traje već treću godinu, kraj mu se ne nazire, već upravo suprotno – prijeti opasnom eskalacijom. Čelnici NATO-a najavili su daljnju vojnu potporu Ukrajini, uključujući sustave protuzračne obrane i obećanje da će potrošiti 40 milijardi eura za to. Vaš komentar o svemu što se zbiva u »odnosima« NATO – Ukrajina, NATO – Rusija, NATO – EU?

– Kao što se i očekivalo, summit nije donio politički iskorak u ubrzanju procesa pridruživanja Ukrajine NATO-u. Nedostatak konsenzusa među saveznicima o upućivanju službenog poziva Kijevu uglavnom proizlazi iz zabrinutosti koju dijeli većina država članica da bi to moglo proširiti sigurnosna jamstva NATO-a na Ukrajinu tijekom rata. Među najvećim državama članicama pozivanju Ukrajine posebno se protive SAD i Njemačka.

Zato se umjesto na pozivnicu summit usredotočio na pripremu dugoročnog NATO programa potpore Ukrajini. Premda se ne može usporediti s prednostima punopravnog članstva u NATO-u, NATO-ova ponuda pomoći Kijevu je vrijedna. Najveća je dodana vrijednost u odluci NATO-a da od SAD-a preuzme ulogu koordinacije dopremanja naoružanja i vojne opreme Ukrajini u okviru NATO Security Assistance and Training for Ukraine (NSATU).

Kao što je najavio glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, NSATU će, de facto, biti organiziran kao novo zapovjedništvo za planiranje, koordinaciju i organiziranje isporuke pomoći u području sigurnosti, koja je Ukrajini potrebna kako bi ostvarila svoje strateške (političke i vojne) ciljeve. To zapovjedništvo sastojat će se od približno 700 pripadnika (časnika) iz zemalja članica NATO-a i odabranih partnera, a sjedište te organizacijske cjeline bit će u Wiesbadenu u Njemačkoj, s ključnim logističkim središtima na istočnom krilu Saveza.

Što konkretno u praksi uključuje ambiciozni program NSATU?

– Program pomoći u okviru NSATU-a uključuje koordinaciju programa obuke, organizaciju logistike i, potencijalno, popravak opreme. U praksi to znači sporazum o korištenju strukturama i iskustvima NATO-a za usklađivanje obrambenih potreba Ukrajine s resursima koje na raspolaganje stavljaju države spremne pružiti vojnu pomoć.

Ukrajinska obrambena kontaktna skupina (tzv. Ramstein skupina), službenog naziva Ukraine Defense Contact Group, koju će i dalje voditi SAD, već sada uključuje više od 50 zemalja i Europsku uniju. NSATU će, dakle, funkcionirati kao svojevrsno NATO-ovo zapovjedništvo za Ukrajinu, a formirat će se transformiranjem postojećih američkih struktura koje djeluju pod zapovjednom strukturom američke vojske u Europi.

NSATU ima zadaću i pojednostaviti razne (različite) nacionalne programe i program obuke koje vodi EU za ukrajinske snage. Naime, brojne inicijative, od kojih neke (npr. isporuka različitih tipova borbenih zrakoplova) zahtijevaju kritički pristup kako bi se izbjeglo dupliciranje i osigurala optimalna upotreba ograničenih resursa Ukrajine i država koje ju podupiru. Ovaj program također će pomoći onim saveznicima koji trenutno snose glavnu odgovornost za sigurnost i upravljanje logističkim čvorištima, od kojih je najveće u Poljskoj. Ta odluka znači da će se sada NATO brinuti o njihovu financiranju i operativnoj sigurnosti.

Važan dodatak paketu pomoći je odobrenje za potpunu aktivaciju Združenog središta za analizu, obuku i obrazovanje NATO-a i Ukrajine (NATO – Ukraine Joint Analysis, Training, and Education Centre – JATEC) u Bydgoszczu u Poljskoj, koje bi uskoro trebalo dostići punu operativnu spremnost. JATEC ima zadaću pridonijeti analizi naučenih lekcija iz rata u Ukrajini, kao i racionalizaciji sustava obuke i poboljšanju interoperabilnosti ukrajinskih oružanih snaga s oružanim snagama država Saveza. Taj posljednji zadatak pomoći će Kijevu da se bolje pripremi za ispunjavanje zahtjeva NATO-a dok se ne pojave politički uvjeti za razmatranje datuma za početak pregovora o pristupanju.

Na inicijativu SAD-a, NATO je također najavio imenovanje višeg predstavnika NATO-a u Kijevu?

– Očekuje se da će taj dužnosnik djelovati kao neka vrsta glasnogovornika za suradnju NATO-a i Ukrajine i političke veze između NATO-a i ukrajinskih vlasti, a također će voditi Predstavništvo NATO-a u Kijevu. Kako bi se proširila i ojačala pomoć Saveza, summit je dao znatnu političku važnost bilateralnim sigurnosnim sporazumima sklopljenima s Ukrajinom posljednjih mjeseci (dosad je potpisano više od 20 takvih sporazuma). Premda ti sporazumi nisu sastavni dio »NATO-ova paketa«, oni jačaju dugoročnu narav potpore Ukrajini tijekom rata.

Po završetku summita predsjednik Biden organizirao je posebnu sjednicu s EU-om i svim zemljama koje su se odazvale prošlogodišnjem pozivu G7 za sklapanje takvih sporazuma (poziv su podržale 32 zemlje). Kao rezultat uspostavljen je novi politički format, »Ukrajinski sporazum«, koji je dodao još jedan element kontinuiteta međunarodnim obvezama prema Ukrajini.

Zavjet dugoročnoj sigurnosnoj pomoći Ukrajini jedan je od vrijednih uspjeha summita, a dokument koji se sastoji od šest točaka priložen je Deklaraciji. Zavjetom se jamči 40 milijardi eura godišnje za vojnu pomoć Ukrajini, od čega će polovina dolaziti iz SAD-a. Usvajanje tog zavjeta nije bilo izvjesno, s obzirom na to da je Mađarska od samog početka odbijala sudjelovati u tom projektu, a neke druge zemlje pokazale su ograničen entuzijazam za preuzimanje financijske obveze u okviru NATO-a.

Naposljetku, saveznici su se suglasili da se kao doprinos tom zavjetu računaju i različiti izdatci za vojnu potporu, uključujući i one za NATO-ovu Zakladu za Ukrajinu, čak i ako uključuju nesmrtonosno oružje, kao i da će države članice morati dva puta godišnje podnositi izvješća o provedbi. S obzirom na te okolnosti, deklaracija zajedničkog Vijeća NATO-a i Ukrajine, čemu je nazočio predsjednik Zelenski, bila je usredotočena na objavljivanje odluka sa summita i bilateralnih sigurnosnih sporazuma.

Most prema savezu

Nakon svega, kakav bi mogao biti zaključak proteklog summita u Washingtonu? Dok se konferencija održavala, Rusi su žestoko napadali ukrajinske gradove.

– Unatoč naporima Moskve da potkopa odlučnost saveznika da podrže Ukrajinu, što se vidjelo u masovnim raketnim napadima na ukrajinske gradove uoči summita, činilo se da je barbarsko uništavanje bolnica u Kijevu imalo suprotan učinak. Na summitu su najavljeni novi paketi vojne pomoći, s fokusom na sustavima protuzračne obrane. Posebno je važan paket koji su najavili SAD i skupina saveznika, što uključuje četiri sustava protuzračne obrane srednjeg dometa Patriot i jedan sustav SAMP/T.

Ovi napadi također su bili protuargument inicijativama koje su pokrenuli protivnici bliže ukrajinske integracije (npr. otvoreno pismo desetak američkih eksperata za vanjsku politiku), a pomogli su državama koje su se zauzimale za čvršći narativ o članstvu. Na summitu je tako postignut dogovor o odlomku o »nepovratnosti« ukrajinskog pristupnog puta NATO-u, a o Savezu kao o »mostu« na tom putu.

Unatoč jasnom raskoraku između očekivanja (poziv u članstvo) i ishoda summita, službeni Kijev javno je nastojao istaknuti pozitivne aspekte odluka, a to se odnosilo na konkretnu vojnu pomoć. Predsjednik Zelenski i njegov tim iskoristili su sastanak za mobiliziranje partnera na Zapadu, posebice SAD-a, kako bi povećali i ubrzali isporuke najpotrebnijeg oružja (prvenstveno sustava protuzračne obrane i lovaca F-16) te kako bi dobili njihovo odobrenje za udare na vojne ciljeve duboko u unutrašnjosti ruskog teritorija. Ti napori usklađeni su s inicijativama poduzetim posljednjih mjeseci na raznim skupovima, potvrđujući odlučnost ukrajinske političke elite da porazi Moskvu na bojnom polju i okonča sukob pod svojim uvjetima, umjesto ulaska u mirovne pregovore s Rusijom.

Niz kompromisa novog glavnog tajnika Saveza

NATO je službeno imenovao odlazećeg nizozemskog premijera Marka Ruttea na dužnost glavnog tajnika Saveza. On će 1. listopada naslijediti Norvežanina Jensa Stoltenberga. Rutinska zamjena ili nešto više od toga s obzirom na sadašnje okolnosti i sigurnosne izazove i za NATO, i za Europu, i za svjetski mir?

– Premda se u medijima glavnog tajnika NATO-a ponekad naziva »šefom«, ta osoba to nije. Temeljna uloga glavnog tajnika je diplomatska aktivnost koja osigurava konsenzus u donošenju odluka i, idealno, ulaganje napora da se sačuva kohezija Saveza. Osobnost glavnog tajnika, svakako, ima određeno značenje, a većina ih je za svog mandata poticala određene inicijative i bila glas Saveza prema »van«. Glavni tajnik nije rotirajuća funkcija i nema garancije da će predstavnici svih država članica jednom preuzeti tu funkciju. Rutte je, na primjer, već četvrti Nizozemac na toj funkciji. Bilo je razmišljanja u državama istočne Europe da je došlo vrijeme, uzimajući u obzir okolnosti rata u Ukrajini, da dužnost glavnog tajnika preuzme netko iz njihovih redova, no to se nije dogodilo.

Kolege koji rade u NATO-u znaju u šali reći da se u Savezu za prijam na civilna mjesta preferiraju »ABCD države« (American, British, Canadian i Dutch), što se, čini se, sada i dogodilo. Rutte je, navodno, imao snažnu potporu američkog predsjednika i u konačnici uspješno izlobirao svoj izbor za glavnog tajnika. U žargonu ga nazivaju i »teflon Mark«, zbog sposobnosti da iz kriza i političkih skandala iziđe neokrznut. Zbog njegovih sposobnosti pregovaranja mnogi su ga smatrali najboljim kandidatom za mjesto na kojem je traženje konsenzusa temeljna zadaća. Treba ipak napomenuti da je Rutte u lobiranju za svoj izbor napravio i niz kompromisa, među kojima je i obećanje dano (u pismu) mađarskom premijeru Orbanu da se pripadnici oružanih snaga i financijska sredstva Mađarske neće koristiti za potporu Ukrajinu.

Sve u svemu, energija i osobnost osobe na mjestu glavnog tajnika NATO-a je važna, ali treba ipak imati u vidu da to nije izvršna funkcija (kao npr. premijer ili predsjednik) te da glavni tajnik zastupa ono o čemu odlučuje Sjevernoatlantsko vijeće NATO-a.

Objava Analitičar o izazovima NATO-a: ‘Polovina godišnje vojne pomoći Ukrajini bit će iz SAD-a’ pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak