Hrvoje Klasić u 19. Kontrapovijesti razgovara s profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejanom Jovićem o procesu odumiranja socijalističke Jugoslavije. Jović bi počeo od Titove smrti, otkada kreće i postepena liberalizacija društva. Tu su i sve više rastuća nacionalna pitanja među jugoslavenskim narodima. Još je za vrijeme Titova života bilo kritike na Ustav. Tih je godina eskalirala i ekonomska kriza. Iako nominalno socijalističkog sistema, gdje razlika u društvu ne bi trebalo biti, vladale su društvene nejednakosti koje su dovele do konflikata. S druge strane zapadne republike Jugoslavije poput Slovenije nisu željele izdvajati sredstva za razvoj manje razvijenih regija na istoku federacije, iako Jović smatra kako bi od toga imale koristi.

Za raspad su možda najpresudniji bili tada rastući nacionalistički narativi koji su se proširili po cijeloj federaciji, iako je bilo i pozitivnijih priča. Specifičnost Jugoslavije u odnosu na druge slične države je autonomija samih država sastavnica, zbog čega je ideja jugoslavenstva – jedinstvenog naroda, tim problematičnija. Tu su bile i Miloševićeve pretenzije da “smanji” Jugoslaviju gdje bi jedan od naroda bio zastupljen oko 50 posto, odnosno, bio u većini. Očuvanje Jugoslavije je postalo beznadno kad je predsjedništvo SFRJ povuklo vojsku JNA iz Slovenije 1991., drugi su događaji u Vukovaru i Dubrovniku koji se smatraju službenim početkom rata, a treći je međunarodno priznanje Hrvatske 15. 1. 1992.

Hrvoje Klasić i Dejan Jović u Kontrapovijesti: Raspad Jugoslavije postao je neizbježan nakon tri povezana momenta – Monitor.hr.