Ovaj EURO pružio nam je jedinstvenu priliku da uživo vidimo tri potpuno različita i senzacionalna stadiona u svakom smislu. Jedan je star skoro devedeset godina, drugi preko sedamdeset, dok je treći izgrađen u ovom stoljeću. Naravno, prva dva su u međuvremenu renovirana u nekoliko navrata, a isto se na neki način može reći i za onaj u Leipzigu.

Olimpijski stadion u Berlinu izgleda monumentalno i svaki detalj tog zdanja je fascinantan. Posebno impresivno izgledaju dijelovi koji su podsjetnik na Olimpijske igre 1936. godine. Volkspark stadion u Hamburgu nema tako bogat »životopis«, ali zato predstavlja raj za navijače jer akustika je čudesna. Kad tamo zagrme tribine, čovjek od količine decibela stvarno ne može čuti ni vlastite misli. To su ona dva renovirana.

Stadion u Leipzigu je teško ukalupiti u taj izraz jer sa sobom nosi nevjerojatnu priču. Zapravo, ovdje bi najbolje legla ona fraza o »savršenom spoju modernog i klasičnog«, s time da se ovaj drugi dio odnosi na klasiku socijalističkih zemalja koje su sredinom prošlog stoljeća svijetu svim silama htjele pokazati što su sve u stanju napraviti. Ukratko, 4. ožujka 1955. godine se 180 tisuća dobrovoljaca iz svih krajeva tadašnje Istočne Njemačke bacilo na gradnju zdanja originalno zvanog Zentralstadion, što bi na našem jeziku glasilo Središnji ili, ako je nekome ljepše za reći, Centralni stadion, a povijesni spisi kažu da su za materijal iskoristili 1,5 milijuna kubnih metara ruševina koje su ostale od bombardiranja Leipziga tijekom Drugog svjetskog rata.

Točno osamnaest mjeseci kasnije svečano je otvoren monstrum od stadiona sa 120 tisuća mjesta. Teško je reći jesu li tada primarni bili nogomet, atletika i ostali sportovi ili čuveni sletovi na datume najvažnijih državnih praznika. Naše zrelije generacije sasvim sigurno pamte kako je to išlo na Dan mladosti u bivšoj Jugoslaviji na zdanju koje se nekada zvalo stadion JNA. Svaki istočnonjemački slet bio je pet puta masovniji, a sve to je, sudeći po starim fotografijama, izgledalo sitno za one u Leipzigu. Usput, ako vam izraz »monstrum« zvuči pretjerano, strpite se još nekoliko redaka.

Zentralstadion nikada nije bio popunjen do zadnjeg mjesta, s time da je rekord posjećenosti postavljen mjesec dana nakon otvaranja kada se tamo okupilo sto tisuća ljudi. Naravno, održavanje takvog zdanja nije bilo jeftino. Nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke taj enormno veliki objekt je sustavno propadao sve do 2000. godine kada je donesena odluka da se na tom mjestu sagradi manji, moderniji i funkcionalniji stadion. To je današnja Red Bull Arena.

E, sada dolazimo do onog monstruoznog. Novi stadion, i to za 47 tisuća gledatelja, napravljen je unutar tribina onog starog. Ili na terenu onog starog, kako je kome draže reći. Sa starih tribina su skinute sjedalice, a zatim su pretvorene u nasip, s time da su za ulazak gledatelja na Red Bull Arenu postavljeni posebni mostovi. Uz to, sačuvan je zvonik starog stadiona, kao i zgrada na nekadašnjem ulazu u kojoj su napravljene minimalne renovacije. Tu dolazimo da onog »savršenog spoja modernog i klasičnog«.

Uglavnom, sve to izgleda upečatljivo, i zato si probajte dati truda i na internetu pogledajte fotografije Red Bull Arene, pogotovo iz zraka. Iz jednostavnog razloga, da utakmica s Italijom ne bude jedino po čemu ćete sigurno zapamtiti Leipzig.

Objava Hrvatska je na EURO-u igrala na tri potpuno različita i senzacionalna stadiona pojavila se prvi puta na Novi list.