Prije 210 godina, preciznije 30. svibnja 1814., rođen je na velikom plemićkom imanju Premuhino (Tverska gubernija), ruski revolucionar i anarhist Mihail Aleksandrovič Bakunjin u obitelji jednog od, u to vrijeme najbogatijih i najvećih zemljoposjednika ruskog imperija, carskog diplomata koji je godinama službovao diljem Europe da bi se kasnije povukao iz javnog života u svoje »plemićko gnijezdo« kako bi se mogao posvetiti odgoju i obrazovanju svoje mnogobrojne djece. Mihail je bio najstariji od šest sinova i petero kćeri Aleksandra Mihailoviča koji je, školovan na sveučilištu u Padovi, u ruskim aristokratskim krugovima slovio pomalo za čudaka »zaluđenog znanošću i umjetnošću«, ali i plemića koji je iznimno držao do naobrazbe svoje djece; na koncu i sam je pisao pjesme i manje stručne radove iz raznih područja ekonomije, politike i povijesti. U Premuhinu se kasnije okupljalo birano društvo ruske intelektualne kreme, poput Nikolaja Vladimiroviča Stankeviča, Visariona Grigorijeviča Bjelinskog, Vasilija Petroviča Botkina i drugih, koji su raspravljali o brojnim temama koje su mučile Rusiju i Europu, a čemu je znao nazočiti i Bakunjin upijajući misli ovih izvanrednih i umnih ljudi, ali još i više sporeći se s njima.

Iako je, kako je pisao Vasilij V. Zenjkovski (1881. – 1962.) u svojoj opsežnoj, dvotomnoj, kapitalnoj »Povijesti ruske filozofije«, Bakunjinovo djelo po opsegu gotovo beznačajno; pretežiti dio njegovih ideja nalazi se »rasipan« u ogromnoj korespondenciji koju je čitavog života vodio s nizom istaknutih ličnosti svoga doba i koja je samo dijelom arhivirana u njegovoj domovini, dok se veliki dio nalazi (tek djelimice obrađen) u brojnim arhivama diljem Zapadne Europe, u kojoj je Bakunjin i proveo najveći dio svog, teorijsko-stvaralačkog i političkog života i rada i ono je imalo iznimno veliki utjecaj, kako na kasniju »dijalektiku razvoja ruske filozofske misli«, ali i šire, tako, možda još i više na politički i društveni život vremena u kojem je djelovao, tako da se slobodno može reći kako je u okvirima tzv. lijevog intelektualnog korpusa odigrao jednu od ključnih uloga u formiranju »duha epohe« koji se tijekom, a naročito nakon njegove smrti formirao.

Fascinantna figura

Spomenuta godišnjica rođenja, barem za sada prolazi bez nekih većih odjeka, ali se ipak mogu čuti, sve češće glasovi pojedinih istaknutih intelektualaca, kako u Rusiji, još i više u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj, kako bi bilo neophodno (re)valorizirati Bakunjinovu teorijsko-filozofsku misao anarhizma, budući da je nasta(ja)la u vrijeme koje po mnogočemu podsjeća na ovo naše i može nam pružiti nove odgovore na stara pitanja i dileme, odnosno uputiti nas kako se bolje i pametnije postaviti prema izazovima pred kojim se naš svijet globalno nalazi, posebice po pitanjima terorizma, socijalnih pobuna, ublažavanja društvenih nejednakosti i općenito svega što na radikalan način traži brza, navodno efikasna riješenja, smatrajući kako se komplicirani »gordijevski« čvorovi svjetske politike mogu jedino uspješno svladati uporabom mača i sile. Bez ikakve sumnje, Bakunjin je svojim provokativnim idejama predstavljao svojevrsnu prethodnicu velikih društvenih kriza, ali još i više je unosio »kreativan nemir« rješenjima koja je nudio, jer su se u konačnici svodila na pobunu, bunt(ovništvo), revolucionarnu akciju i drastični obračun s »klasnim neprijateljima«, do kojeg bez milosti mora doći, ukoliko »poniženi i prezreni« uistinu žele bolji, pravedniji i slobodniji svijet.

Jesu li to bile samo Bakunjinove (i njegovih pristaša) iluzije, ili se čovjek mora »emancipirati od predrasuda i lažnog morala« koji ga zapravo drži u okovima i samo u »vatri i vihoru revolucije« može pro(na)ći put katarze, vječno je pitanje koje svaka generacija postavlja sebi, uvjeravajući se, s jedne strane, kako je to opasna zabluda, ili pak s druge kako je to jedino pravo rješenje, a upravo je Bakunjin, u raznim fazama svoga života, svojim idejama i životom svjedočio u prilog obje teze. Utoliko je njegova misao vječna inspiracija, bilo da se njome iznose argumenti za ili protiv revolucije. A, o kakvoj se fascinantnoj figuri radilo, govori nam i slavni Turgenjev koji je nakon što je upoznao Bakunjina, koji je već samim izgledom izazivao pozornost (div od čovjeka s dva metra visine, širok i krupan, prodornog glasa i očiju, gotovo »divljačkog« pogleda, guste brade i duge kose), ostao »osupnut« oštrinom inteligencije, brzinom misli i načinom kako ih je uvjerljivo, proročki iznosio i svoj je slavni roman »Rudin« zapravo oblikovao prema liku i djelu anarhističkog gurua. U jednom razgovoru, veliki je pisac priznao kako nikada nije sreo tako karizmatsku osobu, koja s takvom jednostavnošću izlaže i najsloženije filozofske teorije, odnosno koja posjeduje »dubinu logičnosti« kojoj je nemoguće proturiječiti.

Bakunjinizam

U svakom slučaju, Zenjkovski je bio posvema u pravu kada je zapisao kako je njegov »filozofski materijalizam« posebnog kova i da još, do dana današnjeg nije do kraja shvaćen i (pro)tumačen u punini svog sadržaja, tako da u pojmu »bakunjinizam« nalazimo ujedno i ishodište, zametke svega onoga što će kasnije razvijati Lenjin i njegovi sljedbenici, ali i alternative koje nadilaze Marxa i marksizam, samo što ih »ljevica« opterećena ideološkim dogmatizmom, političkim stereotipima i strahovima od suočavanja sa svojim zabludama nije na pravi način, ili nije uopće razvijala.

S napunjenih 14 godina, otac je Mihaila poslao u elitnu kadetsku školu u Peterburgu, koju su pohađala djeca uglednih plemića među kojom je odmah zauzeo dominantan položaj; s navršenih 19 dobio je časnički čin i upućen je na službu u artiljerijski puk u Minsku, ali ubrzo se zasitio tog života i tajno, da otac ne sazna, napustio je vojsku i otišao u Moskvu, odlučivši da će se baviti znanstvenim radom. Tu se upoznao s Aleksandrom Ivanovičem Hercenom, koji ga je »uzeo pod svoje« i pod njegovim utjecajem počeo je proučavati njemačku klasičnu filozofiju (vladao je odlično njemačkim i francuskim jezikom), posebice Fichtea, kasnije Hegela, Schellinga i mladohegelijanaca i po riječima njegovog mentora, ali i drugih, primjerice Pavla Vailjeviča Anjenkova, »dominirao je moskovskim filozofskim kružocima, jer je i najapstraktnije pojmove kristalno jasno analizirao«. Hercen je zaključio kako će Bakunjin postati ili misionar ili prorok, što se na koncu, u oba slučaja pokazalo kao točno. Sav obuzet strasnom željom za znanjem, Bakunjin je odlučio nastaviti studij filozofije u Berlinu, ali boraveći u Njemačkoj počeo se interesirati i za tamošnji politički život, a kada je u »Njemačkom godišnjaku« (uređivao ga je Arnold Ruge) objavio tekst »O reakciji u Njemačkoj«, u kojem se nalazi i čuvena rečenica: Radost rušenja je stvaralačka radost i koji je izazvao veliku pozornost na javnoj sceni, pruska ga je policija počela nadgledati i kako bi to izbjegao, Bakunjin je odlučio otići u Švicarsku, a ujedno nikada se više ne vratiti u Rusiju, držeći da će se pitanja preobrazbe svijeta rješavati na Zapadu, a on je u tome želio aktivno sudjelovati.

Ali, nakon što je pročitao djelo L. Steina »Socijalizam u Francuskoj«, preko Belgije se uputio u Pariz, uvjeren da je Francuska zemlja u kojoj može najefikasnije djelovati i gdje će se najprije pokrenuti »svjetska revolucija«; zapravo time je započela njegova nevjerojatna životna »Odiseja« isprepletena nizom putovanja, lutanja po brojnim gradovima, sudjelovanja u ustancima, organiziranja revolucionarnih pokreta i akcija, uhićenja, višegodišnjeg robijanja, progonstva u Sibir, gotovo fantastičnog bijega iz Rusije i ponovnog dolaska, preko Japana i Amerike, u Zapadnu Europu, ali i »duhovna Odiseja« u kojoj je, po riječima Zenjkovskog prešao put »od egzaltirane religioznosti, do ateizma, od socijalističkog buntovnika do anarhista«; kao da je sam predvido u svojim »Ispovijestima« u što će se pretvoriti njegov život: »U traženje Boga, ali ne onog kojem se mole u crkvama, već onog koji živi u čovječanstvu i koji se uzdiže s uzdizanjem čovjeka.«

Revolucionarne ideje

U Europi se Bakunjin upoznao s brojnim revolucionarima, između ostalih i s Marxom 1844., ali veliki utjecaj na formiranje njegovih pogleda imao je Pierre Joseph Proudhon koji je u svojoj knjizi »Što je to vlasništvo?« odmah i odgovorio na postavljeno pitanje: kako je to krađa i da društvo zasnovano na privatnom vlasništvu treba nemilosrdno srušiti i u to ime odbaciti sve norme buržoaskog modela života. Koncem 1847. sudjelovao je na skupu poljskih emigranata, posvećenom godišnjici poljskog ustanka iz 1831. godine, gdje je održao vatreni govor protiv ruskog carizma. Govor je imao široki odjek u njemačkim i češkim novinama, ali to je samo dodatno natjeralo vlasti da još oštrijim policijskim mjerama nadgledaju Bakunjinov život i rad. A, kada je Francuskoj 1848. izbila revolucija, Bakunjin je sav ushićen »odletio« u Pariz gdje se strasno predao »revolucionarnoj izgradnji novog društva«. Kasnije, u jednom od tekstova je napisao: »Upijao sam tu parišku atmosferu svim čulima«, uvjeren da svjetska revolucija počinje i da će biti završena tek onda kada se cijela Europa zajedno s Rusijom pretvori u jednu federativnu, demokratsku republiku.

Kako bi revolucionarne ideje širio i u Njemačkoj, prebacio se u Wroclaw (Breslau), a tu je istodobno razmišljao i o sveslavenskoj revoluciji. I u tom je cilju otišao na Slavenski kongres koji se održavao u Pragu, a kada je 12. lipnja 1848. u češkoj prijestolnici buknuo ustanak, aktivno se u njega uključio i borio se na barikadama. Ali, poslije kapitulacije, kako bi izbjegao uhićenje pobjegao je u Wroclaw, a potom otišao u Berlin i Leipzig, da bi na koncu utočište našao u Dresdenu. Počekom svibnja 1849. u Dresedenu je izbila pobuna, a na njezino čelo se kao školovani časnik stavio Bakunjin, ali pobuna nije rezultirala uspjehom, jer su ustanici bili nedovoljno obučeni civili koji su se nakon prvih žrtava u borbama uplašili i razbježali. Usprkos svemu, s grupom svojih pristaša Bakunjin je odolijevao napadima kraljevske vojske, ali kada je shvatio da je otpor uzaludan, povukli su se iz grada, gdje ih je na putu za Kemnitz uhitila kraljevska policija. U siječnju 1850., nakon kraćeg suđenja, Bakunjinu je izrečena smrtna kazna, ali saksonski kralj je ovu kaznu zamijenio doživotnom robijom, te je predan austrijskim vlastima koje su tražile da mu sude zbog organiziranja i podizanja ustanka u Pragu. Tijekom 1851. premješten je u zatvor u Olomoucu, gdje se pod strogim, danonoćnim nadzorom straže nalazio u izolaciji u samici, vezan lancima za zid tamnice. Nakon suđenja izrečena mu je smrtna kazna vješanjem, ali je opet imao sreće; smrtna kazna je zamijenjena doživotnom robijom, a austrijske su ga se vlasti željele što prije riješiti i na zahtjev ruske strane deportirale su ga u Rusiju gdje ga je preuzela tamošnja carska policija i zatvorila u zloglasnu Petropavlovsku tvrđavu, odnosno, Aleksejevski ravelin (u kojem je po nalogu cara Pavla I. bila sazidana tajna tamnica za političke zatvorenike, poznata po brutalnom postupanju prema uznicima), u kojem je proveo nekoliko mjeseci bez da ga je itko iz zatvorske uprave posjetio.

Knjiga »Ispovijesti«

O tome je pisao u svojoj danas slavnoj knjizi »Ispovijesti« (koja je naknadno pronađena u ruskim arhivima i objavljena tek 1921.) i iz koje saznajemo da mu je grof Orlov (šef carske policije) ponudio da se pismom obrati caru i da ga zamoli za oprost na što je Bakunjin pristao i to pismo zapravo je kasnije tiskano pod naslovom »Ispovijedi« kao knjiga. Međutim, Bakunjin nije dobio nikakav odgovor, već je 1854. prebačen u tvrđavu u Šliselburgu i to u specijalnu samicu pod strogom zapoviješću da se stalno drži pod najstrožim nadzorom, ali kada je u veljači 1855. preminuo car Nikolaj I., bilo je za očekivati da će i Bakunjin biti obuhvaćen općom amnestijom, ali to se nije dogodilo. Tek nakon niza molbi koje je ugledna Bakunjinova obitelj uporno slala u carski kabinet, car Aleksandar II. se konačno odlučio smilovati, dirnut potresnim pismom koje mu je zatočeni revolucionar uputio. Kazna zatvora zamijenjena je progonstvom u Sibir, ali nakon sedam godina samice i to je nesumnjivo bila velika milost. Tijekom deportacije u Sibir, u Neljubinsku oblast, Bakunjin se teško razbolio i vlasti su mu dopustile da se zbog liječenja nastani u Tomsku, gdje se upoznao s obitelji Kvjatkovski i gdje se zaljubio u mladu sedamnaestogodišnju djevojku Antoninu Ksaverjovnu Kvjatkovsku. U listopadu 1858. su se vjenčali, a iduće godine bračnom paru je dozvoljeno da se nastani u Irkutsku. Tamošnji gubernator bio je grof Muravjov-Amurski (Bakunjinov rođak) i on mu je dozvolio slobodno kretanje izvan zakonom dopuštene prognaničke zone. To je pravo Bakunjin iskoristio kako bi pobjegao i u ljeto 1861. poduzeo je pravi podvig; izveo je spektakularni bijeg koji je do dana današnjeg ostao nerazjašnjen, ali evidentno mu je netko pomogao pri organizaciji tog poduhvata, jer se ploveći brodicom po rijeci Amur dokopao američkog trgovinskog broda koji se tamo našao upravo onda kada je to bjeguncu trebalo i koji ga je primio i sakrio, a zatim prebacio u Japan.

Jedno se vrijeme Bakunjin oporavljao u Jokohami, a potom iznova tajno, s drugim američkim brodom prebacio u San Francisco, ali nije se dugo zadržavao u Americi već je otputovao u London, gdje se susreo s Hercerom koji je vidjevši ga sav zadivljen konstatirao: »Bakunjin je ostao isti kakav je bio, ostario je samo naizgled, fizički, ali duh mu je ostao poletan i nesalomljiv«. Bakunjin se u starom stilu počeo iznova zanositi idejama o podizanju sveslavenskog ustanka i rušenju ruskog, turskog i austrijskog imperija i na njihovim ruševinama izgradnje velike federacije slavenskih država. Naravno, ništa se od toga nije ostvarilo, ali kada je 1863. izbio ustanak u Poljskoj, Bakunjin se povezao s članovima ruske tajne organizacije »Zemlja i sloboda« i planirao je zajedno s njima pripremiti ustanak ruskih seljaka, kako bi pomogao Poljacima. Istodobno, nabavio je i opremio brod pun naoružanja i s 200 poljskih domoljuba uputio se u Litvu, kako bi se izravno uključili u borbu Poljaka protiv ruske okupacije njihove zemlje.

Anarhistička teorija

U međuvremenu, Poljaci su u Litvi doživjeli poraz, a »Zemlja i sloboda« u Rusiji je razbijena i Bakunjin je morao odustati od svojih nakana, tako da je 1864. sa suprugom (koja je u međuvremenu došla kod njega u Stockholm) prešao u Francusku, a iduće godine se nastanio u Napulju. U Francuskoj i Italiji je radio na organizaciji Međunarodnog tajnog revolucionarnog udruženja za oslobođenje čovječanstva (internacionalno bratstvo) i pun elana pokrenuo je formiranje široke mreže tajnih revolucionarnih ćelija za podizanje nove svjetske revolucije. Otputovao je u London kako bi se povezao s Marxom koji je upravo tada završavao formiranje I. internacionale. Ta Marxova organizacijska struktura širokog međunarodnog udruženja radnika snažno je djelovala na Bakunjina i on je odlučio napraviti nešto slično, ali za početak odlučio se pridružiti marksističkom pokretu, iako mu teorije o diktaturi proletarijata i proleterskoj revoluciji nikada nisu bile organski bliske. On se zalagao za izgradnju društvenog sustava u kome bi svaki pojedinac mogao ostvariti individualnu slobodu, a ona je moguća samo onda ako bi svi članovi bili ravnopravni. A, da bi se takvo društvo organiziralo, prvo bi trebalo ukinuti privatno vlasništvo i pravo nasljedstva, zatim ostvariti slobodan brak, ravnopravnost muškaraca i žena i društveno organiziranje odgoja i obrazovanja sve djece. Jedini izvor bogatstva morao bi biti rad članova zajednice, a u političkom pogledu to udruživanje bi se moralo izvesti »odozdo nagore«, bez strogog centralizma koji je karakterističan za moderne države. U tom duhu razvijao je i dopunjavao svoje ideje da bi ih na koncu iznio u svom čuvenom radu »Revolucionarni katekizam« u kojem je između ostalog zapisao: »Sloboda svih naroda je solidarna tako da i pojedinačne revolucije u pojedinim zemljama moraju biti solidarne i više nema revolucije koja postoji samo za sebe, već postoji jedna opća revolucija, odnosno jedan zajednički interes za revoluciju.« Tvornice, kapital, sredstva za rad, sirovine itd. moraju biti vlasništvo radničkih asocijacija, a zemljom trebaju upravljati seljaci koji je i obrađuju. Na taj način Bakunjin je osmislio osnovne postupke nove tzv. anarhističke teorije.

Marx i Bakunjin

Kako bi formirao bratstvo istomišljenika, Bakunjin se uputio u Italiju i s pristašama počeo stvarati Savez socijalističke demokracije, ali kako se ta ideja slabo širila na talijanskom tlu, 1867. odlučio je s radom nastaviti u Švicarskoj koja je bila centar, posebice Ženeva, revolucionarne emigracije. Međutim, ni ovdje njegovi pokušaji da za svoje ideje pridobije širu potporu nisu uspjeli, tako da je shvatio kako u postojećim uvjetima revolucionarni rad izvan struktura Internacionale nije moguć. U srpnju 1868. pristupio je Ženevskoj sekciji Internacionale i vrlo brzo zauzeo vodeće mjesto, ali istodobno počeo se otvoreno sukobljavati s Marxovim pristašama. Naime, Bakunjin je odbijao da djeluje kroz Internacionalu na temelju principa koje je formirao Marx i u ljeto 1869. na kongresu Internacionale u Baselu došlo je do žestoke i otvorene rasprave između Marxovih i Bakunjinovih pristaša. Središnja točka neslaganja bilo je pitanje ukidanja prava na nasljedstvo na čemu je inzistirao Bakunjin i na koncu Kongresa nije usvojio nikakvu rezoluciju.

Ponor između Marxa i Bakunjina se sve više produbljivao, a anarhistička teorija nalazila je sve veći broj simpatizera među radnicima u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj, dok su engleski i njemački radnici ostali vjerni Marxu. Iako se zakleo kako neće više imati nikakve veze s Rusijom, Bakunjin se ipak sve više počeo zanositi idejom da anarhističke ogranke proširi i po Rusiji. Međutim, pokazalo se kako je upravo na tom planu počinio i najveću grešku koja će ga stajati ugleda i daljnjeg razvoja i širenja anarhističke ideje. Naime, u ožujku 1869. u Ženevu je stigao Sergej Nečajev (1847. – 1882.), student iz Peterburga, koji je navodno pobjegao iz zatvora u Petropavlovskoj tvrđavi i predstavio se Bakunjinu kao izaslanik tamošnjeg revolucionarnog komiteta koji se priprema za oružanu pobunu. Tražio je da im Bakunjin pomogne u revolucionarnom radu, organizaciji, ali im pruži i financijsku potporu. Bakunjin je povjerovao Nečajevu, dao mu je »blanco mandat« i imenovao ga za predstavnika ruskog ogranka Svjetskog revolucionarnog saveza i u to ime isplatio mu je veliku sumu novaca za organizaciju ilegalnog rada u Rusiji. Kasnije se ispostavilo da je Nečajev sve to izmislio i da je pričao obične laži; zapravo radilo se o čovjeku koji je 1869. formirao svoju terorističku organizaciju (Udruženje narodnog obračuna) i počinio ubojstvo studenta Ivanova, člana organizacije, jer se nije želio povinovati njegovim zapovijedima. Uhićen je i osuđen na 20 godina teške robije, a Dostojevskom je poslužio kao prototip za lik Petra Verhovenskog u romanu »Zli dusi«. Slučaj Nečajev, ubojstvo i sve ostalo se pretvorilo i u veliki politički skandal u kojem se kao meta napada našao i Bakunjin. Nakon što je za sve to saznao, Bakunjin je sav ogorčen napisao pismo Nečajevu, gorko konstatirajući kako ga je grubo iskoristio za svoje osobne interese, a time kompromitirao cijeli anarhistički pokret. Kada je ruska policija uhitila Nečajeva, među njegovim stvarima pronašla je niz Bakunjinovih brošura, ali i rukopisa u kojima su bila iznošena različita razmišljanja o prirodi revolucionarnih pobuna, a sam je Nečajev u brošuri naslovljenoj »Početak revolucije« konkretizirao Bakunjinove ideje i proklamirao dvije temeljne ideje: teror i beskrupuloznost u ostvarivanju revolucionarnih ciljeva koja dozvoljava uporabu svih sredstava zarad realizacije postavljenog cilja. Do danas je ostalo sporno je li Nečajev uistinu samo radikalno »aktualizirao« Bakunjinove ideje, ili im je pak dao smisao koji odudara od duha temeljnih Bakunjinovih revolucionarnih ideja.

Borba anarhista i marksista

Kada je novi revolucionarni val zahvatio Europu 1870., Bakunjin se prestao baviti Rusijom i kako bi ispravio grešku svoju pozornost usmjerio na revolucionarna zbivanja u Francuskoj u kojoj je došlo do pada režima Drugog carstva. U brojnim francuskim gradovima vlast je prešla u ruke radnika, odnosno komuna, a među vođama ustanka našlo se i mnoštvo Bakunjinovih pristaša. Sredinom rujna, Bakunjin je došao u Lyon gdje je formirao revolucionarni štab, odnosno osnovao Centralni komitet za spas Francuske. Koncem rujna, upustio je poziv na naoružani ustanak i radnici su zauzeli gradsku vijećnicu, ali samo nekoliko sati potom, postrojbe nacionalne garde su reagirale i ponovo preuzele kontrolu nad gradom. Umalo i Bakunjin nije bio uhićen i kako bi se spasio pobjegao je u Marseille, ali kako je bila raspisana opća potjernica za njim, vratio se u Švicarsku utučen zbog poraza. Istodobno, u okviru Internacionale, zaoštravala se borba između anarhista i marksista i u jesen 1872. na kongresu u Hagu, Bakunjin je zahtijevao da se raspusti Opći savjet i da se odustane od autoritarnih principa upravljanja unutar njega. Prijedlog su podržale brojne sekcije i Marx se našao u opasnosti da izgubi kontrolu nad Internacionalom. Kako bi nadvladao Bakunjina, poslužio se kompromitirajućim materijalima o vezi Bakunjina i Nečajeva i nakon toga većina delegata Internacionale, smatrajući da članstvo Bakunjina može naštetiti njezinom ugledu, prihvatila je prijedlog da ga se isključi iz članstva. Kao odgovor, Bakunjin je sazvao kongres svojih pristaša i formirao vlastitu anarhističku Internacoinalu, ali ona nije dugo trajala, raspala se odmah nakon Bakunjinove smrti.

»Država i anarhija«

U kasnu jesen 1873. Bakunjin je objavio svoje glavno djelo »Država i anarhija«, i u njemu je sistematizirao svoje ideje i ova je knjiga imala velik utjecaj na veliki dio radništva u Španjolskoj i Italiji, a posebice u Rusiji, i to u studentskoj populaciji. Kada je u Španjolskoj izbila revolucija i kada je u veljači 1873. pod pritiskom radništva bila proglašena republika, politička vlast u mnogim gradovima prešla je u njihove ruke. Država se raspala na kantone koji su počeli međusobno ulaziti u federalne odnose, što se u uvjetima građanskog rata nije pokazalo pametnim, jer su snage revolucije i revolucionarne vojske bile razjedinjene. To su iskoristili monarhisti koji su imali strogo ustrojenu, jedinstvenu vojsku i postupno su osvajali kanton po kanton i tako ponovo uspostavili monarhiju.

Iako bolestan, Bakunjin je želio otići u Šapnjolsku, ali nakon poraza revolucije prebacio se u Italiju gdje je sa svojim anarhistima 1874. počeo tajno pripremati revoluciju, ali policija je otkrila njihove planove i saznala gdje i kada se priprema ustanak i izvela je vojsku na ulice Bolonje gdje je Bakunjin zamislio izvršiti glavni udar. Kako bi izbjegao uhićenje, ponovo je pobjegao u Švicarsku i rezigniran odlučio se povući iz javnosti, jer više nije imao dovoljno fizičke snage za novu organizaciju anarhističkog pokreta, a istodobno sve više je kuburio sa siromaštvom i boleštinama, dok na koncu nije preminuo u srpnju 1876. godine tijekom kliničkog liječenju u Bernu. Iako je Bakunjinova revolucionarna djelatnost prolazila različite faze i bila prožeta svojevrsnim mesijanizmom, on je ustvari bio i ostao romantičar, »p(r)orok revolucije« koji je u suštini čitavog života bio vjeran Hegelovoj filozofiji i »duhu novog vremena koji najjasnije govori i djeluje usred bure«. Njegova je »mistična« revolucionarnost dijalektički bila povezana s historiozofskim imanentizmom i religijskim determenizmom i utoliko je tražila da nova anarhistička misao radikalno poništi građansku, buržoasku državu, ali i »buržoasku« znanost, koja kao izraz svoga svijeta, s njim mora i propasti. I stoga, traženje Boga u Revoluciji, za njega nije bilo ništa inkompatibilno. Upravo suprotno.

 

Objava Bakunjinova revolucionarna djelatnost bila je prožeta mesijanizmom, ali on je bio i ostao – romantičar pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak