Nisam bio svjestan da sam transrodan, ali nisam se osjećao dobro u svom tijelu. Osjećao sam se isključenim, nisam bio povezan sa sobom, bio sam si ružan. Mislio sam da će mi pomoći ako promijenim frizuru, ako radim sve što i drugi, a onda su počeli jači mentalni problemi. Počeo sam se samoozljeđivati, razvio sam poremećaj prehrane gdje mi je cilj bio minimizirati ženske karakteristike, puno sam vježbao, gledao svaki nutrijent, nije tu bilo puno mjesta za školu, prepričao nam je svoj put u promjenu spola 18-godišnji maturant T. M. (podaci poznati redakciji).

Jedan je od rijetkih maloljetnika koji u Hrvatskoj dobiju odobrenje za hormonsku terapiju, odnosno medicinsku tranziciju. Na godišnjoj razini, kažu službeni podaci, manje ih je od 10. Nakon godinu dana takve terapije, osjeća se, kaže, bolje nego ikad, ali je na ulici izložen pogrdama i prijetnjama.

Obično djetinjstvo

– Osjećam se super, funkcionalan sam, prošao sam razred s odličnim nakon dugo vremena. Osjećam da sam napokon u redu, puno mi je lakše komunicirati s ljudima, otkrio sam da sam ekstrovert i da mi ništa nije problem. Napokon osjećam da sam to ja, osoba koja sam trebao biti. Prije kao da sam bio tužna isprika osobe, govori nam ovaj mladić. Za njegovu priču znaju svi, socijalnu je tranziciju odavno prošao, a objava njegovog novog identiteta u razredu i školi prošla je, kaže, bez ikakvih neugodnosti.

– Bilo je to u trećem razredu, prije godinu i pol. Svi su to odlično prihvatili, uz pomoć psihologice i razrednice priopćili smo to razredu. Kolege su bili super, zapravo su svi i ranije primijetili da se nešto događa, osim mojih najbližih prijatelja koji su to već znali, prisjeća se.

Imao je, kaže, obično djetinjstvo, nije bio osobito popularan među vršnjacima, a teškoće su krenule početkom puberteta, kad se počeo izolirati, postao je socijalno anksiozan, depresivan, i imao panične napadaje kad je trebao izaći iz kuće. Osjećaj nezadovoljstva vlastitim tijelom psiholozi kojima je došao smatrali su normalnom dismorfijom jer mnoge djevojke u toj dobi misle da ne izgledaju dobro, ali to – veli – »nije bilo to«.

– Kad sam došao u srednju, došao u drugo okruženje od mjesta gdje sam odrastao, svi su eksperimentirali sa seksualnošću, sa svojim rodom, ekspresijom, bili su otvoreni… Ti ljudi s kojima sam se sprijateljio vidjeli su da se ne konformiram. Još sam u osnovnoj školi »skužio« da sam biseksualac, ali to mi je bio najmanji problem. Neki su od njih znali koristiti neke druge zamjenice, shvatio sam da bih možda htio probati koristiti neke druge zamjenice za sebe. S vremenom sve više sam pribjegavao muškim zamjenicama, ali nisam si htio priznati da sam trans. Jedan dan sam se slomio, napisao sam mami na papir poruku da mislim da nisam cura, ali nisam rekao kako se osjećam jer nisam imao pojma, prepričava T. M., koji je uz potporu roditelja u tretman na Rebro stigao u dobi od 16 godina.

– Nisam samo došao i rekao da sam muško. Trebalo je dosta da to shvatim. Ali još od drugog srednje koristio sam drugo ime. Trebalo je vremena da mi se u obitelji počnu obraćati muškim zamjenicama, ističe. U rujnu prošle godine krenuo je s hormonskom terapijom, a sada je na njoj godinu dana. Ove jeseni planira o vlastitom trošku otići na mastektomiju, za odstranjivanje reproduktivnih organa otići će, kaže, u KBC Sestre milosrdnice, a rekonstrukcija spolnih organa, koja se ne radi u Hrvatskoj, još mu »nije na radaru«. Ne boji se da bi se u jednom trenutku mogao predomisliti oko svog identiteta.

Primjena i posljedice

– Postoje ljudi koji su otišli u retranziciju, ali taj broj je nevjerojatno malen, kao što je i populacija transrodnih osoba. Otišao sam u tranziciju s punom podrškom roditelja, iz konzervativnije sredine. Kod ljudi koji uđu u takav proces, to nije hir, ističe. Znao je, priznaje, curu koja se godinu dana identificirala kao muško, a na kraju je shvatila da nije. »Ali to nije stvar koja ti padne na pamet bez razloga. Uostalom, kad si netko odredi datum operacije, ako nije transrodan dobit će veliku tjeskobu«, objašnjava.

Prema podacima Ministarstva zdravstva, u 2023. godini 38 osoba u Hrvatskoj zatražilo je promjenu rodnog identiteta, a od toga sedam je bilo maloljetnika. Svi zahtjevi riješeni su pozitivno. Pitanje tretmana transrodnih osoba, osobito maloljetnika, došlo je u fokus javnosti nakon što je više europskih država revidiralo praksu primjene blokatora puberteta i hormona u djece i maloljetnika.

Europsko društvo za dječju i adolescentnu psihijatriju (ESCAP) izdalo je preporuku liječnicima da budu posebno oprezni kod propisivanja transrodnih tretmana – blokatora puberteta i hormonske terapije kod maloljetnika, jer nema dovoljno dokaza o učinku takvih terapija. Preporuka je uslijedila nakon što je u Velikoj Britaniji početkom godine ukinuto rutinsko propisivanje blokatora puberteta u klinikama za rodni identitet, upravo zbog nedostatka dokaza o njihovoj sigurnosti i djelotvornosti. Lijekovi koji zaustavljaju fizičke promjene povezane s pubertetom time nisu zabranjeni, ali se svim državama koje ih primjenjuju u tretmanima transrodne djece preporučuje da pažljivo prate njihovu primjenu i posljedice.

Preokret u stavovima struke oko tog pitanja donijelo je izvješće britanske pedijatrice dr. Hilary Cass iz 2022. godine, u kojemu je upozorila na »rupe u dokazima« oko blokatora puberteta i pozvala na promjenu modela skrbi za djecu s poteškoćama rodnog identiteta. Ona je, naime, revidirala engleske smjernice za primjenu blokatora puberteta i hormonskih tretmana za djecu s poremećajem rodnog identiteta, koji se danas sve češće javljaju u ambulante koje se bave tim pitanjem.

U izvješću od 398 stranica dr. Cass, naime, tvrdi da nije pronašla pouzdane dokaze da korist medikamentoznog tretmana djece koja se identificiraju kao transrodne osobe prelazi moguće štetne učinke takve terapije.

Ovakav je potez ESCAP-a u određenim konzervativnim krugovima u Hrvatskoj, koji već dulje vrijeme tvrde da se događa »eksplozija« rodne disforije među mladima, protumačen kao dokaz da se u Hrvatskoj djecu nekritički podvrgava postupku promjene spola, ne vodeći računa o tome radi li se doista o transrodnoj djeci ili o adolescentima, češće adolescenticama, koje pod utjecajem društvenih mreža propituju svoj rodni identitet. Tako je psihijatar Herman Vukušić nedavno ustvrdio da iza svega stoji promicanje rodne ideologije i financijski interesi farmaceutske industrije te da se u najvećem broju slučajeva ne radi o pravoj rodnoj disforiji, nego o društveno potaknutoj i stimuliranoj dijagnozi. Tvrdi i kako se djecu u Hrvatskoj, po njegovoj računici, više od stotinu godišnje, »gura u hormonske i kirurške postupke koji nepovratno mogu škoditi njihovom zdravlju«, te da se s njima i dalje, unatoč preporukama ESCAP-a, provode eksperimenti.

U potrazi za podrškom

Dr. sc. Marina Grubić, klinički psiholog Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb, jedna od stručnjaka koji su imenovani od strane Ministarstva zdravstva za skrb o transrodnim osobama, kaže kako se u njenu ambulantu zadnjih godina doista javlja više djece koja razmišljaju o svojoj rodnoj nekonformnosti, ali broj transrodne djece nije u porastu.

– Dolazi nam više adolescenata, koji jesu rodno nekonformni, ali oni ne idu ni u kakve daljnje tranzicije. Oni dođu samo po podršku. Djece koja su doista transrodna i upućuju se na tranziciju ima isto kao i ranije, oko desetak godišnje, navodi Grubić.

Djeca s problemom rodne disforije jave se s roditeljima u njenu ambulantu najviše jednom mjesečno, ili rjeđe. Prošle su godine imali 15-ak takvih slučajeva, a ove godine sedam. »Već sada za one koji su nam došli prošle godine znam koji među njima nisu transrodni. To je u pravilu najmanje trećina novoprijavljenih«, ističe.

Ni oni kod kojih se potvrdi rodna disforija, ne idu svi u postupak tranzicije, odnosno prelaska na drugi spol. Neki idu u socijalnu, a neki u hormonalnu tranziciju. Protokol zbrinjavanja je takav da djeca koja dođu s problemom transrodnosti moraju dolaziti u ambulantu najmanje godinu dana, a nerijetko i dvije godine, prije nego se utvrdi jesu li doista kandidati za tranziciju. Oni koji su već u tranziciji dolaze godinama zbog podrške, ali visok broj posjeta ambulanti takvih osoba koje su u kontinuiranoj podršci ne znači epidemiju transrodnosti, ističe psihologinja.

Blokatori puberteta, čija je primjena pod lupom europskih dječjih psihijatara, se po preporuci endokrinologa primjenjuju najčešće vezano uz primjenu hormonalne terapije. Nama se djeca javljaju najčešće nakon puberteta pa se ne primjenjuju blokatori samo u cilju zaustavljanja pubertetskog razvoja. Djeca se rijetko javljaju prije 14. godine, najčešće sa 15 ili 16 godina, te se najčešće primjena hormonalne terapije nastoji odgoditi do njihove 18., ističe psihologinja.

Vrlo rijetko u primjenu hormona krene se prije 16. godine, a najčešće sa 18 godina, jer se čeka punoljetnost. Neka djeca dobiju ih ranije, a to najviše ovisi o psihičkom stanju djeteta, procjeni psihologa i psihijatra.

– To nije nikakva igra. Jasni su medicinski protokoli – dijete ide kod psihologa i psihijatra, mora imati dva stručna mišljenja. Ako se oboje slože da je hormonska tranzicija dobra za dijete u ovom času, ono se upućuje endokrinologu. Endokrinolog napravi sve nalaze, on je taj koji određuje kada, koliko, za koje dijete na koji način, u skladu s medicinskim preporukama, poručuje Grubić.

Ireverzibilni postupci

Zašto je onda ESCAP dao preporuku da se »stane na loptu« u primjeni takve terapije? Maja Drobnič Radobuljac, članica ESCAP-a i psihijatrica koja vodi ambulantu za rodnu disforiju pri Univerzitetskoj psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, kaže nam kako su se u preporuci vodili činjenicom da je riječ o terapiji o kojoj i nakon 20 godina primjene nema dovoljno podataka.

– Problem se počeo uočavati nakon 2015. godine, osobito u državama sjeverozapadne Europe. Finska je prva uočila da se populacija djece i mladih koji su dolazili u specijalizirane klinike mnogo promijenila. Nije se više radilo o izoliranoj rodnoj disforiji, nego je tu bilo i puno drugih komorbidnih psihičkih poremećaja, osobito neurorazvojnih, kao što je autizam, a onda i depresija, anksioznost, poremećaj ličnosti. Radilo se, dakle, o širem području identitetskog razvoja, a ne samo rodnoj disforiji. Oni su prvi napravili pregled literature i ustanovili da nema dovoljno dokaza da se tu djecu liječi na ovaj način, navodi Drobnič Radobuljac. Nakon toga, sve više država počelo je mijenjati svoje smjernice. Finska, Danska, Francuska, Engleska, utvrdile su da nema dovoljno dokaza za hormonsko liječenje prije puberteta ili prije kraja puberteta. »Nema dovoljno dokaza da to nije štetno. Djeca koja su se tako liječila nisu bila uključena u studije, i mi u 20 godina liječenja nemamo pouzdanih podataka o tome što je bilo s tom djecom. Nemamo »follow-up«, ističe slovenska psihijatrica.

ESCAP, ističe ona, ne zabranjuje primjenu blokatora puberteta i hormona, već poziva na oprez u propisivanju takve terapije. I na praćenje pacijenata. U Sloveniji se i prije te preporuke djeci nije davalo spomenutu terapiju bez konsenzusa ekspertne grupe pri Psihijatrijskoj klinici u Ljubljani. Za sve ireverzibilne postupke mora postojati konsenzus više stručnjaka, osim ako se radi o pravnom mijenjanju roda. Godišnje se s problemom rodne disforije javi između 10 i 12 djece, a na pristup ambulanti moraju dugo čekati.

– Lista čekanja u našoj ambulanti za rodnu disforiju trenutno je dvije godine. Vrlo polako ih primamo, a uvjet da ih primimo je da su već negdje u tretmanu kod dječjeg psihijatra. I ostaju na terapiji nakon što dođu k nama. Neka djeca ne uđu u tranziciju, žao mi je da nemamo podatke koliko je na lokalnom nivou djece s tim simptomima i koliko ih dođe u našu ambulantu u te postupke, veli Drobnič Radobuljac.

Od 2015. godine do danas imali su oko 60 djece, većinom adolescentice, a samo troje ih nije ušlo u postupak tranzicije. Za koje se postupke odlučuju, to je vrlo različito. Hormonska se terapija u Sloveniji primjenjuje tek nakon 18. godine.

– Kad su punoljetni, mogu primiti hormone, čak i ako su neki od njih već ranije dobili konsenzus ekspertne grupe. Nekoliko djece dobilo je blokatore spolnih hormona već prije, ali se oni ne daju prije 16. godine. O tome s kojom hormonskom terapijom počinju (blokatori ili hormonska terapija) savjetuje endokrinolog, a ne psihijatar, a uloga im je da terapija hormonima ne izazove dramatičnu promjenu u smislu novog puberteta i promjena raspoloženja, ističe.

Problem je, kaže slovenska psihijatrica, što oni koji dobiju hormonsku terapiju i očekivane operacije »ispadnu« iz sustava i o njima liječnici više nemaju nikakvih saznanja.

– Nemamo dovoljno podataka da bismo mogli procijeniti i reći tim ljudima što mogu očekivati za 20 godina. Državama se zato sugerira da rade istraživanja. Nije zabranjeno davati te lijekove, nego ti koji ih dobiju moraju imati praćenje, jer sad se događa da čim dobiju biološke postupke, ispadaju iz sustava. Nitko ih više ne vidi, ne dođu više na kontrole…. Možda posjećuju endokrinologa, ali za puno tih ljudi nitko ne zna što je s njima, kakve probleme imaju, bi li im se moglo pomoći, navodi Drobnič Radobuljac.

Godine osvješćivanja

Dok se Hrvatska u operacijama promjene spola oslanja isključivo na inozemne klinike, u Sloveniji rade na tome da svoje kirurge osposobe za takve operacije. Mastektomija i histerektomija se već sad rade u Sloveniji, a kirurg za urološke operacije educira se u Beogradu da bi ih za neko vrijeme mogao provoditi u Ljubljani. »Danas ljudi koji dobiju odobrenje ekspertne skupine idu na operacije u Beograd, a kod tog se kirurga mogu kasnije kontrolirati. Nismo time posve zadovoljni«, zaključuje naša sugovornica.

Stručnjaci koji se bave rodnom disforijom tvrde kako se kod donošenja odluka o tranziciji postupa vrlo pažljivo i individualno, upravo u skladu s preporukama.

– Kad mi dođe dijete, neću ću mu reći – da, pa ti si transrodan. Treba minimalno godinu dana promatranja, u prosjeku dvije, da se donese procjena. Većina je upućena od strane psihijatra zbog anksiozno-depresivnih simptoma jer već dulje vrijeme imaju rodnu disforiju te se najmanje dvije trećine djece istovremeno prati od dva stručnjaka za mentalno zdravlje. Općenito bi se moglo reći da treba zadovoljiti više uvjeta da se krene u daljnju tranziciju – da su transrodni, da su psihički stabilni i funkcionalni. Svaki korak radimo u dogovoru s roditeljima, koji nekad žele da se procedura ubrza jer vide da im je dijete psihički loše i misle da bi mu tranzicija pomogla. Mi postupamo u skladu s protokolom koji zahtijeva najmanje godinu dana detaljne procjene i praćenja. S druge strane, ako roditelji kažu da nisu sigurni, da žele čekati 18 godina, naravno da ćemo ih poslušati, svaka odluka se donosi u suradnji s njima, navodi psihologinja Grubić.

Transrodnoj je djeci, objašnjava, zajedničko samo jedno – da imaju doživljaj da je njihov rod različit od roda koji im je pripisan po rođenju. Neka se djeca već u predškolskoj dobi vole igrati s djecom suprotnog spola. »Nekad mi dođu roditelji predškolske djece, ali to je prerano da bi se znao ishod. Dečko koji se u toj dobi voli igrati s curicama, lutkama i oblačiti haljinice, može izrasti u tipičnog dečka, često izraste u gay dečka, a vrlo rijetko u trans. Kako se to ne može znati, uvijek potičemo roditelje da potiču dijete da socijalno ostane u svom rodu, ali da im dopuste tu različitost da se ne bi osjećalo loše zbog toga«, priča Grubić.

Kod djevojčica se to može manifestirati tako da se ošišaju, počnu nositi široke majice da im se ne vide dijelovi tijela koji im ne odgovaraju, a da ne znaju zašto.

– Dvije godine najmanje traje osvješćivanje rodne različitosti, a ovisi o tome kakvo je dijete, kad će to nekome reći. Kod svih se nelagoda i doživljaj različitosti počne javljati početkom pubertetskog razvoja, s 11-12 godina, s 13 -14 godina većina osvijesti, a kad će reći, ovisi kakvi su po prirodi, u kakvoj okolini žive, kakav im je doživljaj podrške, pa će neki reći sa 13, neki s 14, neki sa 16. Najčešće prvo kažu prijateljima, a onda roditeljima ili psihijatru, ističe.

Dio djevojčica pod utjecajem je društvenih mreža. Djeca su otvorenija prema tome da budu drukčija.

– Sigurno da jedan broj curica dođe na takvu ideju iz otpora prema rodnim stereotipima, ali to se jasno vidi, to nije transrodnost. Nikad ne dolaze dečki koji ne žele biti dečki, jer živimo u partrijarhalnom društvu, nego dolaze cure koje misle da je lakše biti dečko. Dijelom mogu doći i zato jer ne zadovoljavaju kriterije nametnute na društvenim mrežama – ne izgledaju dovoljno atraktivno. Ali ni to nije transrodnost, to je samo manifestacija adolescentske krize, navodi Grubić.

S druge strane su oni rijetki tinejdžeri kojima pomoć u promjeni spola doslovno – spašava život.

– Neki dan me nazvao dečko iz jednog grada u Dalmaciji, koji je upravo uspješno završio gimnaziju, da mi kaže kako mu je hormonalna tranzicija spasila život. On je išao na hormonsku terapiju nešto ranije, ali su ga s tim ciljem doveli roditelji, koji su od rođenja znali da je on dečko. S transrodnošću se rodiš. To je biološki, kao i ljudi koji su gay. Oni nemaju izbor, nije to želja, niti je lako biti transrodan. Umjesto da u našem društvu dobiju podršku i empatiju, događa im se javni pritisak i tvrdi se da izmišljaju. Pa zamislite da se rodite u krivom tijelu, teško je s time odrastati, zaključuje Grubić.

Individualan pristup

Dr. sc. Marina Grubić, klinički psiholog Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb, jedna od stručnjaka koji su imenovani od strane Ministarstva zdravstva za skrb o transrodnim osobama, u 10 godina rada s transrodnom djecom nije se, kaže, susrela s transrodnom osobom koja se predomislila oko svoje odluke.

– Oni koji se trebaju predomisliti, predomisle se vrlo brzo, tijekom procesa praćenja. Kad vidim da je netko nesiguran, da je to samo adolescentska kriza identiteta ili potreba za afirmacijom u društvu vršnjaka, preporučujem praćenje i podršku, a ne tranziciju. Naš protokol je takav da podrazumijeva oprez i kritičnost vezanu uz hormonalnu tranziciju, cilj nam je osigurati najsigurniji i najefikasniji psihološki i medicinski tretman za pojedino dijete ili adolescenta, što znači da je pristup individualan.

Hrvatsko društvo još je puno predrasuda

Kao transrodnoj osobi, 18-godišnjem maturantu u društvu, a ni u zdravstvenom sustavu, nije lako. Nedostaje stručnjaka, a medicinski radnici prilično su neinformirani i puni predrasuda, tvrdi. Hrvatsko je društvo, smatra, prema transrodnim osobama diskriminatorno i puno agresije.

– Znali su mi u bolnici reći »joj, ti si tako lijepa cura«, a na licima često vidite šok i zbog toga se osjećate nenormalno, što ne bi trebali. Ljudi su mi se znali derati preko ulice, pogledaju me i kažu – Isuse što je ovo, muško il žensko? Doživio sam i prijetnje smrću – jednu na norijadi, zato sam se morao brzo pokupiti jer me bilo strah. Na majici sam imao svoj nadimak iz srednje, a iza mene su neki hodali i govorili – što je ovo, muško il’ žensko, ako se okrene, zatući ću »to«. Situacija nije bila ugodna, a njihova me reakcija iznenadila jer sam na testosteronu, imam brkove i dubok glas. Idem i u teretanu, i uvijek imam strah da će netko primijetiti. Ali da i primijeti, ne bih priznao da sam trans, nego bih rekao da imam bolest jer na to ljudi bolje reagiraju nego na transrodnost. Ne bih to nikad rekao u nepoznatom krugu ljudi, priznaje. Hrvatsko društvo, tvrdi, trenutno nije prostor gdje se može biti vidljiv, jer to »ne ispadne na dobro«, čak ni u Zagrebu, a kamoli u manjim mjestima.

 

 

Objava Ispovijest 18-godišnjaka koji je među rijetkima u nas dobio odobrenje za promjenu spola: ‘Napokon osjećam da sam to ja…’ pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak