S obzirom na to da sam ekonomist s diplomom riječkog Ekonomskog fakulteta, te da Grad Rijeka već dulje vrijeme šalje apsolutno jasne i direktne poruke kako je turizam jedan od njegovih smjerova razvoja, štoviše, čini mi se i kao jedan od najvažnijih generalno, odlučio sam osmisliti i izraditi poslovni plan kojim bih mogao participirati u tom smislu, ojačati riječki turizam. Uvidio sam da nedostaje sadržaja koji bi istovremeno povezivali najvažnije točke koje turisti preferiraju u Rijeci, ali na jedan neposredniji način, skoro direktnim kontaktom s okolinom. Možda presudna odluka u tom smislu i promišljanju dogodila se kad smo bili u turističkom obilasku Marseillea, nedvojbeno jedne od najvažnijih točki Mediterana. Tamo pak od stare, zaštićene luke koja se nalazi u samom gradskom središtu do jedne od najznačajnijih francuskih katedrala, Notre Dame du Gare, koja se nalazi na brdu iznad grada vozi – vlakić. Na jedan simbolički način, vidio sam u Marseilleu – Rijeku, moj se poslovni plan mogao u cijelosti definirati.

Iako mlad, rođen je 1997. godine, Riječanin Duje Jurić vrlo aktivno stvara pretpostavke za uspješno bavljenje samostalnim poslom. Kako mu k tome otac, dugogodišnji novinar Vlado Jurić, ima tvrtku VJ Primorski, put u vlastito osvajanje poslovnog svijeta bio je tim lakši. Uspostavljeni su kontakti s proizvođačem specifičnih gradskih vlakića, ali i tržištem rabljenih, tako da je prije nekoliko mjeseci nabavljen jedan od proizvoda Dotto trainsa, najpoznatije svjetske kompanije za proizvodnju cestovnih, ali i željezničkih malih vlakova za turističku namjenu.

Standardna registracija

Tvrtka iz Castelfranca Veneta jako je popularna i u Hrvatskoj jer praktično nema većeg grada na jadranskoj obali koja nema i takav dio turističke ponude. Jedan od pionira bio je Umag u kojem vlakić povezuje izdvojene turističke punktove u Katoru i Stella Marisu sa središtem grada, da bi danas oni bili jako česti i u Primorsko-goranskoj županiji. Prometuju primjerice u Cresu, Crikvenici, Puntu, Novom Vinodolskom… S obzirom na to da nije riječ ni o kakvim preradama, takvi su vlakovi pogodni za standardnu registraciju koja im dozvoljava prometovanje službenim prometnicama. Konkretno, vlakić koji su nabavili Jurići ima Fiatov dizelski motor zapremine 2,8 tisuća »kubika«, ali i specijalno podešeni prijenos kako bi mogao bez problema, i na najvećim usponima, prometovati brzinom sličnom gradskim autobusima. Vući sebe, vozača i konduktera te 36 putnika smještena u dva vagona.

– Odluka da se uzme upravo Dotto, iako ima i povoljnijih, bila je iz nekoliko razloga. Dakako, na prvom su nam mjestu bile sigurnost i snaga, ali i izgled njihovih cestovnih vlakova je takav da privlači simpatije onih koji se u njemu voze, kao i onih kraj kojih prolazi. Svakako, željeli smo i učinkovitost jer Rijeka ima dosta zahtjevnu konfiguraciju, nije grad koji se proteže na nekoj ravnoj plohi, dodaje nam Vlado Jurić detalje priče o vlaku.

Rijeka Express na čekanju / Snimio Milan ĐEKIĆ

Pismo podrške TZG-a

Dakako, o svemu obavještavaju i nadležne gradske službe, pa tako i Turističku zajednicu grada Rijeke čiji direktor Petar Škarpa prepoznaje odličnu mogućnost za širenje ponude. Svima su dakako bili u fokusu i turisti koji u Rijeku dolaze s kruzerima kojih je ove godine najavljen rekordan broj.

– Glavni bi se naš promet odvijao na relaciji Titov trg – Bulevard – Trsat. Kad bi pak pristajali kruzeri išli bismo od početka molo longa pa istim putem do Trsata. Uz Svetište Majke Božje Trsatske tu je i fantastičan pogled na Rijeku i Kvarner s Trsatske kule, a i sam obilazak Trsata gostima daje uvid u šarm jedne iskonske, primorske Rijeke. Predvidjeli smo i to da je prometovanje vlaka od 10 do 14 sati i od 17.30 do 22.30, i to u dijelu godine od 18. travnja do 29. rujna. Kako dakle možete vidjeti trudili smo se koliko je to moguće izbjeći neke od prometnih »špica« kako ne bismo izazvali nepotrebnu nervozu. Ako bi se ovaj model poslovanja pokazao dobrim, aktivirali bismo i drugi dio plana koji bi taj vid ponude učinio još raznovrsnijim i bogatijim, pojašnjava nam Duje Jurić.

Dio razmišljanja išao je i prema tome da upravo putnike s kruzera »osuđujemo« kao one koji samo dođu i ništa, osim prazne plastične ambalaže, u gradu ne ostave. Njima se dakako nude brojni izleti, a kompanijama što posluju s kruzerima koji dolaze u Rijeku sačinilo bi se ugovore koji bi nudili i obilazak najznačajnijih riječkih znamenitosti i cestovnim vlakićem. Bio je to onaj dodatni forte koji i je nagnao i gradonačelnika Marka Filipovića, kao i direktora TZG-a Rijeke Petra Škarpu da daju i pismenu potvrdu razmišljanju o pokretanju takvog posla. Konkretno Jurići dobivaju i pismo podrške TZG-a: »Zadovoljstvo nam je podržati provedbu organizacije prometovanja turističkog vlakića u cilju obogaćivana turističke ponude grada Rijeke. Očekujemo kako će prometovanje turističkog vlakića doprinijeti popularizaciji destinacije, promociji grada Rijeke kao i promociji pojedinih mikrolokacija«, stoji u pismu TZG-a Rijeke.

Uredna registracija / Snimio M. ĐEKIĆ

U iščekivanju dozvole

Da, lijepo je sve ovo čitati, ali već i sama atmosfera teksta, svojevrsna nervoza koju izaziva podizanje tekstualne tenzije u iščekivanju nekog logičkog odgovora – kad i gdje i po kojoj cijeni kreće voziti – daje do znanja da je taj vlakić, unatoč svoj ovoj lijepoj priči na – slijepom kolosijeku. Jer nažalost jest. Bez obzira na podršku, pa i formalnu, sročenu u pismu namjere, Jurići su naletjeli na čitavo brdo birokratskog nerazumijevanja. I dakako, do dana su današnjeg bez dozvole da svoj posao i pokrenu. U koktelu gradskih i državnih službi, odgovori se ne pronalaze, dozvole se ne dobivaju. Posebno je neobično da su protiv Rijeka expressa i gradske službe, iako je inicijalnu podršku i ohrabrenje ulaska u zanimljivi posao dalo upravo čelništvo Grada.

– Ništa nam nije jasno. Vidite i sami da je vlak registriran. Uostalom da ne mistificiramo, kupili smo ga u Medulinu gdje je nekoliko godina nesmetano prometovao. Nadalje, i u samoj našoj županiji takvi vlakići nesputano rade na čitavom nizu lokacija. Nejasno nam je zbog čega samo u Rijeci takva priča ne prolazi, zbog čega su samo kod nas dozvole sporne. Sve bismo još i nekako kao prihvatili, ali vlakići voze u svim većim jadranskim gradovima i nikakvih problema nema, zbunjen je stariji Jurić, Vlado.

Zbunjenost je tim veća jer su, uvjereni u uspješnost poslovanja, već razmišljali o nabavi još jednog vlakića s dva vagona koji je po njihovoj želji trebao biti u bojama Rijeke, bijeloj i plavoj. Imali su u vidu i mogućnost širenja prema nekim drugim kvartovima – zašto ne i prema ulici industrijske baštine, sve tamo do nekadašnjeg Torpeda – kao i prigodno poslovanje u riječkom prstenu.

– Mnogo je događanja u kojima naš vlakić može pronaći zanimljivu dionicu. Primjerice od središta Čavala do Grada Grobnika, u dane uz Belu nedeju u Kastvu, dakako i u predbožićno vrijeme Korzom. Naprosto kad jednom krenete, mogućnosti se same otvaraju, pojašnjava nam Duje Jurić.

Bilo je u tijeku pregovora s Gradom i pitanja o cijeni vožnje vlakićem. Jurići su i tu bili korektni i kategorični pa je tako bilo predviđeno da se komercijalna cijena prijevoza ne primjenjuje na stanovnike Rijeke. Za njih bi vrijedila cijena koju plaćaju i u gradskom autobusu, 1,80 eura. U komercijalnom smislu, s kompanijama koje posjeduju kruzere, radili bi se višemjesečni ugovori koji bi imali svoju poslovnu logiku. Kruzeri jamče velik broj putnika, tako da i cijena, pa i u tom slučaju može biti sasvim korektna. Ne, istina, kao za stanovnike Rijeke, ali svakako obostrano poslovno opravdana.

– Sve smo do u detalje razradili, a sada smo, eto, ovdje gdje ste nas našli. Naš je vlakić već dva mjeseca, a toliko smo već trebali i poslovati, tu gdje je. Sva sreća da ima dobrih ljudi i prijatelja, kao ovdje u Pletencima koji su nam omogućili spremanje vlakića. Tko zna što bi s njime bilo da je na nekom nečuvanom prostoru, dodaje vidno razočarani Duje dok smo s njima razgovarali u dijelu grada stiješnjenom između Hosti i nove ceste što spaja Rujevicu i Marišćinu.

Vlado i Duje Jurić / Snimio Milan ĐEKIĆ

Nevjerojatna priča

Da, nevjerojatna priča. Kako je i zašto je uvijek slično kad stignemo u Rijeku. Pa zar i oko tako jednostavne, da ne kažemo banalne priče o vlakiću. O prometnom sredstvu s radnim dozvolama, štoviše registriranim za normalni, pa tako i cestovni promet. S vozilom koje je rašireno tko zna u koliko sve ne gradova, pa ne bi uostalom Dotto bio snažna firma koja neprestano širi svoje poslovanje i osmišljava sve novije i novije proizvode, pa tako i one na električni pogon kako bi se smanjile negativne emisije i zagađenja, da se takva prometna sredstva ne traže. Posebno su omiljena u turističkim središtima iz niza razloga, a nije za odbaciti ni činjenica da izazivaju veselje, da njihova pojava i vožnja kod svih, pa tako i odraslih putnika izazivaju radost koju inače preoznajemo samo kod djece. Pa nije valjda Rijeka postala toliko namrgođenim gradom da čak ni vlakiću ne može dati dozvole za rad!

– Nadamo se i dalje. Razumijemo i dalje. Čekamo da se pojavimo kao poželjni u svim tim pravilima i zakonima. Strpljivi smo. Ne protestiramo i ne bunimo se. Ali uistinu nam nije jasno da ni sad, u vrijeme Dana grada i proslave sv. Vida, Fiumanke i početka Europskog prvenstva u nogometu nismo mogli konačno dobiti i tu dozvolu. Prolaze dani, naša se investicija ne isplaćuje. Kakva je to poruka, kakva je to slika o Rijeci, začuđeni su Vlado i Duje Jurić, kao i novopečeni stanovnik Rijeke, nekad Sarajlija Ivica Mujić koji je prošao sve potrebne obuke kako bi mogao voziti vlakić, biti njegovim strojovođom, i održavati njegovu sigurnost i ispravnost.

Uistinu, ma koliko ne htjeli komentirati i i sami se pitamo – ima li smisla? Ima li smisla čuditi se da čak i jedan sasvim simpatični, obični mali vlak u ovom gradu mora biti najsličniji tramvaju zvanom čežnja. Zapravo, bilo bi nam drago da je sve bio samo prolazna mora, i da već idućeg tjedna objavimo kako Rijeka Express kreće s Titovog trga. Na Trsat vlakom. Pa zar ne zvuči baš – lijepo, privlačno. Za domaće i goste.

Objava Rijeka Express naletio na brdo birokracije, umjesto na riječkim ulicama turistički vlakić završio na slijepom kolosjeku pojavila se prvi puta na Novi list.