Dan pred večer u Malmöu na informativnim hrvatskim portalima pojavili su se surovi i sirovi antisemitski tekstovi, a komentari i fejsbuci bili su čudovišno prepuni hitlerističkog vrijeđanja Židova, jer se zbog nečega mislilo da je Izrael najveća prepreka hrvatskoj ambiciji. Negdje u pozadini teklo je vjersko-fundamentalističko izrugivanje malene irske vještice, da bi u noći u kojoj biva jasno da Hrvatska nije pobijedila, nego da je Hrvatska opet izgubila, započelo verbalno iživljavanje na Nemu, vedrom, veselom i milom čeljadetu, nebinarnom kakav i jest svaki anđelak (a s anđelima i Saint-Exupéryjev “Mali princ”), jer je on, eto, pobijedio.

Problem hrvatskog čudaštva je, naspram čudaštava nebinarnog Nema, irske vještice ili velikoga francuskog pjevača, u tome što hrvatsko čudaštvo nije samom sebi dovoljno, jer nije samosvjesno. Dok ostali ostaju ono što jesu i nakon što izgube, pristojni, blagonakloni i otvoreni prema drugima, hrvatsko se iznevjereno pobjedništvo pretvara u gnjev i osjećaj prevarenosti i osujećenosti. Na Eurosongu takvo što je budalasto i sasvim neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo kad onaj Nizozemac zamahne prema fotografkinji. Pa ova bizarna i smiješna manifestacija opstaje samo na beskrajnoj unutarnjoj blagonaklonosti i na stvaranju iluzije o plemenitom šarenilu svijeta. Čim toga nestane, nestaje i Eurosonga. Miljenko Jergović za svoj blog.

Jergović: Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi – Monitor.hr.