Prije sto godina, preciznije 3. travnja 1924. godine u Omahi, saveznoj američkoj državi Nebraska, rodio se Marlon Brando, po općem sudu filmske struke (kritičara i teoretičara filma, redatelja i producenata), ali i širokog auditorija ljubitelja filmske umjetnosti, jedan od najvećih i najznačajnijih glumaca u povijesti kinematografije uopće.

Idol svjetske publike

Svojim je ogromnim glumačkim talentom i ostvarenjima ušao u legendu i tako postao idolom, ne samo američke publike, već i one diljem svijeta. Iako su ga čitavog života pratili brojni skandali, kako u privatnom životu, tako i prilikom snimanja brojnih filmova u kojima je nastupao (kasnio je, nije učio tekst, vrijeđao je partnere, petljao se u poslove redatelja, postavljao nemoguće uvjete za rad,…), kao i problematično zagovoranje i često neprimjereno promoviranje kontroverznih političkih stavova, Brando je usprkos svemu (p)ostao jedinstven i neponovljiv umjetnik, kojem su se otvoreno divili čak i i oni koji su ga inače kao osobu krajnje slobodnog, promiskuitetnog ponašanja prezirali, svjesni da posjeduje karizmu, energiju i umijeće kao malo koji glumac u povijesti filma.

Ta superiornost je izvirala/emanirala iz njegove ličnosti i za njega su život i gluma bili jedno, nerazdvojno povezani, ali taj bogomdani dar za neponovljive transformacije bio je ujedno i veliko prokletstvo koje ga je teško opterećivalo, breme s kojim se kao ličnost nije znao (iz)boriti i nositi.

Stoga ne čudi da ga je 1999. godine glasoviti Američki filmski institut svrstao na četvrto mjesto na svojoj listi najvećih i najuplivnijih filmskih zvijezda svih vremena. Kao što je poznato, Brando je 12 puta bio nominiran za Oscara, za najveće priznanje u svijetu filma, a osvojio je dva; prvog, 1954. za ulogu Terryja Malloya u danas kultnom filmu »Na dokovima New Yorka« (u režiji Elie Kazana, a u kojem je nastupio i Rod Steiger), za koju mnogi tvrde da je postavila nove standarde američke glume i drugog 1972. za ulogu mafijaškog bossa don Vita Corleonea u »Kumu« (režija Francisa Forda Coppole), jednom od najvećih uspješnica u povijesti filmske industrije.

Razgolićeni Brando

Ugledna talijanska redateljica Anna Maria Rossi tvrdi u jednom svom tekstu da se gluma na filmskom platnu dijeli »na onu prije i poslije Branda«, i da to mišljenje dijele i u Hollywoodu, iako je poznato da je slavni glumac godinama bio u zavadi, pa i nemilosti centra svjetskoga filma koji je prezirao. Unatoč svemu holivudski establišment mu se divio, »jer je bio pionir u onome što je na velikom platnu kasnije postalo poznato kao metodska gluma«.

Darwin Porter, jedan od brojnih biografa slavnog glumca, napisao je (2005.) obimnu knjigu (na više od 700 stranica), naslovljenu »Razgolićeni Brando« u kojoj je pokušao i čini se u velikoj mjeri i uspio pokazati zašto, po čemu, je on bio genijalni glumac, megazvijezda, ali i osoba skandalaznog ponašanja, seksualni predator, koji nije krio vlastitu biseksualnost i promiskuitetno ponašanje, osoba »sirove, muške seksualnosti« koja je praktički svakodnevno mijenjala partnere, bilo ženske ili muške, svejedno.

Popis njegovih ljubavnica i(li) ljubavnika broji doslovno na stotine imena, a samo među glumicama njegovim »čarima« nisu odoljele Ava Gardner, Grace Kelly, Marilyn Monroe, Lana Turner, Rita Hayworth, Rita Moreno, Ursula Andress, Anna Magnani, da spomenem samo neke od tada najčuvenijih ljepotica svjetskog filma, no ljubovao je primjerice i sa slavnom francuskom šansonijerkom Juliette Greco. Od »poznatijih« muškaraca imao je odnose s čuvenim kompozitorom i dirigentom Leonardom Bernsteinom, glumcima Rockom Hudsonom, Caryjem Grantom i drugima.

Ženio se tri puta, s Annom Kashfi, Movitom Castaneda i tahićanskom ljepoticom Taritom Teri´ipaia; imao je desetero djece (četiri posvojena), dugo je živio u izvanbračnoj zajednci i s Mariom Christinom Ruiz, a o bračnim nevjerama i raskalašenim orgijama koje je priređivao ne treba trošiti ni riječi. Ali, usprkos svemu brižno je skrbio za svoju djecu, s kojom nažalost nije uspio naći zajednički jezik, većina ih je, pod teretom očeve slave, krenula stranputicom, da bi se 1990. godine dogodila prava obiteljska tragedija.

Brandov sin Christian (iz prvog braka s Annom Kashfi), ubio je, u obiteljskoj kući na Beverly Hillsu, ljubavnika svoje sestre Cheyenne (iz trećeg braka s Taritom), iako je tvrdio da se radilo o nesretno slučaju, sud mu je »odrezao« kaznu od deset godina zatvora, a da bi tragedija bila potpuna, pet godina kasnije, Cheyenne, koja je slovila za pravu ljepoticu i široko obrazovanu osobu, na obiteljskom je imanju na Tahitiju (u južnom Pacifiku Brando je kupio jedan atol i pretvorio ga u lukszuni dom), izvršila samoubojstvo.

Filmovi antologijske vrijednosti

Gotovo odmah, na samome početku svoje uistinu veličanstvene karijere (prvi put se pojavio na velikom ekranu 1950. u filmu »Ljudi«), Brando je snimio filmove antologijske vrijednosti, klasike sedme umjetnosti: »Tramvaj zvan čežnja« (režija Elie Kazan, 1951.), prema istoimenom tekstu čuvene drame Tennesseeja Williamsa, u kojem je ostvario upečatljiv lik Stanleyja Kowalskog i u kojem mu je partnerica bila slavna Vivien Leigh, »Viva Zapata«, također u režiji Kazana (1952.), »Julije Cezar« (u režiji Josepha Mankiewicza, 1953.), u kojem je igrao Marka Antonija i za koji je bio nominiran za Oscara za najbolju mušku ulogu.

U tu ranu, iznimno plodnu fazu njegova glumačkog stvaralaštva spada i film »Divljak« (režija Laszlo Benedek, 1953.) u kojem je Brando glumio lik Johnnyja Stablera koji je snažno utjecao na mlade Amerikance, jer je na upečatljiv način (pro)govorio o generacijskom jazu i nesporazumima mladih sa svijetom stereotipa, sve kroz priču o adolescentima koje se ponašanjem, govorom i oblačenjem (kožne jakne, traperice, frizure), žele razlikovati od sredine u kojoj žive, pa se fascinirani svijetom motora okupljaju u ulične bande, formiraju moto-gangove, međusobno se sukobljavaju i pokušavaju na životne izazove odgovoriti na svoj nepriličan, često agresivan način.

Tom je ulogom Brando najavio novu rock and roll epohu i stekao kultni status među mladima diljem svijeta, bez obzira na to što je film nailazio i na velike i žestoke osude, jer navodno širi antidruštveno ponašanje među mladima.

Slavni »Buntovnik bez razloga« James Dean mu se otvoreno divio; na koncu i istoimeni film (u režiji Nick Raya) koji je snimio nedugo potom bio je svojevrsna, ali nadahnuta replika Brandova »Divljaka«. Jednom prigodom slavni Jack Nicholson otvoreno je priznao »kako su on i Steve McQueen i Paul Newman i mnogi drugi Brandova djeca koja su se učila na njegovom glumačkom geniju«.

Narušeni obiteljski odnosi

Otac slavnog glumca Marlon Brando stariji bavio se trgovinom, ali je bio zaljubljenik u fotografiranje, a majka Dorothy bila je višestruko talentirana osoba sklona umjetnosti, posebice kazalištu, tako da su njezina djeca naslijedila tu ljubav za svijet glume i teatra uopće, ali kako je rodila troje djece, nije uspijela ostvariti svoje mladalačke snove i ambicije, pa je nezadovoljna brakom počela piti. To je i bio razlog zašto su se roditelji razdvojili, pa su jedno vrijeme Marlon i njegove dvije sestre Jocelyn (kasnije glumica na Broadwayu) i Frances (preminula kao mlada djevojka) živjeli samo s majkom.

Ipak, 1937. godine su se pomirili, preselili u okolicu Chicaga, ali nesporazumi između oca i majke nisu prestajali, tako da je atmosfera u kući stalno bila »nepodnošljivo napeta«. Poznati glumac Anthony Quinn, koji je dobro poznavao Branda i njegove obiteljske odnose, jednom je prigodom rekao: »Divio sam se njegovom talentu, jer je kao glumac mogao sve što mi ostali nismo bili u stanju ni zamisliti, ali nimalo mu ne zavidim na odrastanju u bolesnom okruženju koje ga je trajno obilježilo, pa i oštetilo.«

Kao učenik Brando nije bio zainteresiran za školu, čak je i ponavljao razred, tako da ga je otac, kako bi ga disciplinirao, upisao u vojnu školu Shattuck, u Minnesoti, iz koje je ubrzo bio izbačen, uz obrazloženje da je drzak prema nadređenima. Nakon toga, 1943. se odlučio uputiti za sestrama koje su studirale u New Yorku, te je upisao studij glume kod poznate glumice glasovitog Yiddishe Theatra, Stelle Adler, koja je vodila New School’s Dramatic Workshop, u kojemu se preferiralo učenje po modelu Konstantina Stanislavskog.

Prirodnost pristupa glumi

Iz tog doba ostala je zapamćena jedna anegdota koja se i danas prepričava; naime, Adler je od svojih polaznika na jednome satu tražila da se ponašaju poput pilića, da bi ih ubrzo potom izvijestila kako je u zgradi škole postavljena bomba koja bi mogla svaki čas eksplodirati, na što su se svi razbježali, osim Branda, a kada je zatražila objašnjenje zašto se nije pomakao s mjesta, on je mrtav-hladan odgovorio: »Bio sam pile, pa kako sam mogao znati što je bomba?«

Nakon što je spletom okolnosti upoznao Elia Kazana, ali i zahvaljujući svom pristalom, markantnom izgledu, kao i glumačkom talentu koji je iskazivao na brodvejskim kazališnim daskama (1944. zapažen je ulogom rastrojenog vojnog veterana), uz pomoć slavnog redatelja dobio je poziv za nastavak školovanja na čuvenom Actor´s Studiu, čime mu se otvorio put ostvarenju velikih ambicija koje je, kako se pokazalo, s pravom gajio.

Inače, Kazan je bio fasciniran prirodnošću Brandova pristupa glumi; isticao je da je film »Na dokovima New Yorka« predstavljao prekretnicu u američkoj kinematografiji upravo zahvaljujući liku glavnog junaka kojeg je glumio i koji je svoje replike »namjerno izgovarao nerazumljivo, mrmljajući, kako bi što je više moguće pridonio snažnijem efektu i realnosti svog glumačkog ostvarenja«.

Hladna publika

Koncem 50-ih i 60-ih godina minulog stoljeća Brando je bio popularan, ali ne više i u prvom planu; nastupao je u filmovima koji su bili gledani, ali su publiku ostavljali »hladnom«, a i kritika je uglavnom bila suzdržana, no iz tog doba svakako treba spomenuti dva ostvarenja: »Sayonara« (režija Joshua Logan, 1957.), priča o tadašnjem poratnom društvu i neprihvatljivoj ljubavi Amerikanca i Japanke, tragična storija koja artikulira rasni problem i neprihvaćanje drugog i drugačijeg, te ratni film »Mladi lavovi« (režija Edward Dmytryk, 1958.), rađen prema slavnom, istoimenom romanu američkog pisca Irwina Shawa, u kojem je Brando glumio nacističkog oficira, a uz njega su zapažene uloge ostvarili Montgomery Clift, Dean Martin i Maximilian Scheel.

Početkom 60-ih Brando se upustio u redateljski eksperiment (odmah da kažemo neuspio i nikada ga više nije ponovio), sam je financirao vestern »Jednooki Jack« (1961.), u kojem je imao i glavnu ulogu, ali film je doživio i financijski i umjetnički slom, ali to ga nije obeshrabrilo i krenuo je već iduće godine (1962.) u novi veliki projekt – prihvatio je ulogu mornaričkog časnika Fletcher Christiana u filmu »Pobuna na brodu Bounty« (režija Lewis Milestone), a partneri su mu bili Trevor Howard, u ulozi okrutnog kapetana broda Williama Blighta, koji bezdušno maltretira posadu i prelijepa Tarita, domorotkinja s Tahitija, gdje se i snimao film, koja mu je ubrzo postala ljubavnica, a potom i supruga. Film je rađen s velikim ambicijama, slovio je kao do tada najskuplji spektakl, ali nije ispunio očekivanja.

Odnosi na setu

Iz tog razdoblja svakako treba spomenuti i filmove kao što su: »Queimada/Pakleni otok« (režija Gillo Pontecorvo, 1964.); »Priča za laku noć« (režija Ralph Levy, 1964.); »Morituri« (režija Bernhard Wicki, 1964.), u kojem je Brandu partner bio Yul Brynner, zatim »Odsjaj u zlatnom oku« (režija John Huston, 1967.) u kojem je glumio časnika američke vojske koji se bori s vlastitom homoseksualnošću i krije je kako ne bi doživio javnu osudu i prezir, odnosno nečastan otpust, i u kojem je igrala i slavna Elizabeth Taylor, te britanski krimić »Noć sljedećeg dana« (režija Hubert Cornfield, 1968.) s Ritom Moreno.

Producenti su mnogo očekivali od romantične komedije »Grofica iz Hong Konga« (1967.): režija je bila povjerena Charlieu Chaplinu, možda najvećem glumačkom imenu u povijesti filma, a uz Branda glavnu žensku ulogu imala je slavna Sophia Loren, no od samog početka stvari su krenule krivo; glavni se glumci jednostavno nisu podnosili, a Brando je stalno zanovijetao i vrijeđao, ismijavao i s prezirom se odnosio prema glumici kojoj se nema što zamjeriti, kako u pogledu glume (dobitnica Oscara), a još manje izgleda, jer je slovila za jednu od najljepših žena, ne samo svoga doba.

Jedni to tumače činjenicom da je Sophia bila jedna od rijetkih glumica koje nisu podlegle Brandovom šarmu, što je ozlovoljilo »velikog zavodnika«, za kojeg se i danas u Hollywoodu drži da je rekorder u broju osoba s kojima je spavao, budući su ga privlačila oba spola.

Zavjera protiv Židova

A, kada se 1968. godine pojavio u znak potpore na skupu radikalne frakcije Crnih pantera, koji su se žustro suprotstavljali rasnoj segregaciji i diskriminaciji, ne birajući pritom sredstva kako da ostvare ciljeve svoje borbe, Brando se našao na indeksu nepoželjnih glumaca u Hollywoodu, tako da u naredne tri godine nije nigdje mogao glumiti; nitko ga nije ni zvao, niti mu ponudio bilo kakav angažman na filmu ili u kazalištu.

Ali, potpora koju je da(va)o borcima i aktivistima za građanska i ljudska prava, kao i interes za politiku kod Branda nisu bili nikakav novum; neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata podržavao je, zgrožen holokaustom, Židove i cionistički pokret u borbi za stvaranje samostalne države Izrael, a tijekom 1963. pridružio se kao pristaša ideja Martina Luthera Kinga i aktivist afroameričkog pokreta za građanska prava, Maršu na Washington, sa svojim kolegama Burtom Lancasterom, Charltonom Hestonom, Sidneyjem Poitierom i Harryjem Belafonteom, da bi ga kasnije, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća optužili za antisemitizam, jer je gostujući u TV emisiji Larryja Kinga rekao da se zna kako Hollywoodom upravljaju Židovi, a kada se zna kakvu su tragičnu povijest imali, onda mu je upitno i nejasno zašto nemaju više empatije za druge ljude i narode koji pate.

Na te se riječi iz židovskih redova pokrenula prava lavina optužbi protiv Branda kako potencira laži o svjetskoj zavjeri kojom oni navodno pokušavaju (o)vladati svijetom, što je naravno bila besmislica i što je slavni glumac u nekoliko navrata utemeljeno demantirao.

A, u svojoj autobiografiji »Songs My Mother Tought Me« koju je tiskao Random House (za koju je Brando dobio 5 milijuna dolara) jasno je svima dao do znanja koliko cijeni židovski narod i kulturu: »Oni su nevjerojatan narod. Zamislite pogrome i progone koje su stoljećima trpjeli, ali usprkos svemu oni su se raspršeni diljem svijeta ipak održali, bez ogleda na holokaust njihova je kultura preživjela, a Židovi su (p)ostali najobrazovaniji narod koji je svijet ikada imao. Iako čine mali dio svjetske populacije, uspjeli su se istaći u čitavom nizu područja: znanosti, glazbi, medicini, umjetnosti, književnosti biznisu…toliko toga su postigli.«

Veliki magnetizam i karizma

I kada se učinilo da Brando polako, ali sigurno nestaje s filmske scene, da njegova zvijezda gasne, desio se neočekivani preokret. Naime, kada su Francisu Fordu Coppoli ponudili da se prihvati režiranja filma »Kum« o mafijaškom bossu don Vitu Corleoneu (po predlošku istoimenog romana Maria Puzoa), on je odmah u glavnoj ulozi vidio Marlona Branda, što su direktori velike filmske kompanije Paramount odlučno odbijali, upozoravajući redatelja kako se radi o posvema nepredvidljivoj osobi i u svakom pogledu teškoj za suradnju.

Stoga je jedno vrijeme Coppola dvojio između Branda i slavnog engleskog glumca sir Lawrencea Oliviera, ali nakon što je Brando prvo odbio, a potom prihvatio probno snimanje (držeći to za osobnu uvredu), shvatio je da se nije bez razloga čitavog života divio ovom velikom meštru glumačkog zanata, pa više nije sumnjao koga želi u glavnoj ulozi. Na tomu je toliko čvrsto inzistirao, da su na koncu u Paramontu popustili i isplatilo im se; »Kum« je dostigao enormnu gledanost diljem svijeta, a uz to je postao i jedan od najprofitabilnijih uradaka u čitavoj povijesti filmske industrije.

U jednom razgovoru Coppola je naglasio kakvu je to ideju imao: »Igrati Kuma zahtijevalo je moć zvijezde najvišeg reda, to je mogao igrati samo glumac takvog magnetizma, takve karizme, da je sam njegov ulazak u prostoriju/sobu morao biti događaj, a Brando je upravo takav.« Film je osvojio tri Oscara, ali na ceremoniji dodjele nagrade Američkog filmskog instituta, nije se pojavio njezin dobitnik za glavnu mušku ulogu; slavni je glumac poslao kao svoju izaslanicu Mariu Cruz, odnosno Sacheen Little-feather (Malo Pero), odjevenu u nošnju Apači indijanaca koja je trebala pročitati Brandov govor u kojem je želio objasniti zašto demonstrativno odbija primiti statuu – jer prosvjeduje zbog uvredljivog način na koji se američka filmska industrija i uopće američko društvo odnose prema Indijancima kao narodu kojeg su »bijeli« doseljenici gotovo istrijebili.

Ali, organizatori su odbili omogućiti čitanje govora i čitava se ceremonija pretvorila u skandal, a to je Brando upravo i želio, svjestan kako samo provokacijom može skrenuti pozonost javnost na problem i tragično stanje američkih Indijanaca. To je bilo drugi put u povijesti dodjele Oscara da nagrađeni glumac odbija primiti priznanje; to je prije Branda učinio 1970. godine jedino George C. Scott,koji je imao glavnu ulogu u filmu »Patton«.

Najdublje seksualne fantazije

Poslije »Kuma«, Brando je prihvatio ulogu sredovječnog Amerikanca koji bonvivanski živi u Parizu, gdje upoznaje mladu djevojku, buržujku Jeanneu (glumi je atraktivna Maria Schneider), koja traži stan, s kojom se upušta u neobaveznu seksualnu vezu. Redatelj filma »Posljednji tango u Parizu« (1972.) Bernardo Bertolucci napravio je, po jednima remek-djelo modernog filma, a po drugima se radi o čistoj pornografiji umotanoj u kvaziumjetničko ruho kako bi se udovoljilo »prljavim i niskim strastima«, tako da je film bio zabranjen za prikazivanje u nekim državama, primjerice u Čileu, a u mnogim drugim zemljama bitno je cenzuriran.

Film je u originalnoj verziji pun eksplicitnih erotskih scena, spolnog odnosa, golotinje, skandalizra gledatelje prizorima masturbacije, voajerstva i sadomazohističkih perverzija; glavni protagonisti ove po svemu čudne i pomalo nastrane veze redovito se nalaze u praznom stanu kako bi »iživjeli svoje najdublje seksualne fantazije«. Film je zajedno s Brandom i Berttoluccijem bio nominiran za Oscara, zaradio je preko 50 milijuna dolara, a svojom provokativnošću ušao je u anale filmske umjetnosti.

Paradoks je i u tomu što je Maria Schneider kći Daniela Gelina koji je jedno vrijeme bio Brandov ljubavnik, a čest gost na snimanju filma bio je i Christian Marquand, također Brandov bivši, pariški ljubavnik i otac djeteta kojeg je rodila Dominique Sand, koja je prvotno bila predviđena za glavnu žensku ulogu u Bertoluccijevom filmu, no zbog trudnoće je morala odustati od snimanja. Nekoliko godina potom (1979.) Brando je za honorar od milijun dolara nastupio u Coppolinom hvaljenom filmu »Apokalipsa danas« (rađen prema romanu Josepha Conrada »Srce tame«), u kojem je, uz Martina Sheena i Harrison Forda, igrao suludog pukovnika Kurza koji se odmetnuo od američke vojske tijekom rata u Vijetnamu i tu su priču mnogi shvatili simbolično i kao Brandovu životnu (o)poruku, odnosno iskazivanje kritičkog stava prema američkom društvu, napose establišmentu.

Brando je također glumio Jor-Ela, Supermanovog oca, u prvom filmu o Supermanu, a kako je sam govorio, pristao je igrati samo zarad enormnog honorara. Nastupio je i u nastavku, drugome dijelu »Supermana«, ali kako producenti nisu više željeli pristati na traženi iznos, Brando je zabranio prikazivanje scena u kojima je glumio. Tek nakon njegove smrti, one su (2006.) ubačene u novu verziju filma.

Omiljena zemlja snova

Tijekom 1990. Brando je snimio »Suhu sezonu«, (redatelj Ian McKenzie) film također nominiran za Oscara, ali za sporednu mušku ulogu, koji nije dobio, ali je u istoj kategoriji osvojio Zlatni globus. Iste je godine snimio i »Brucoše« Andrewa Bergmana, a potom 1995. i romantičnu komediju »Don Juan de Marco« (redatelja Frank Oza), u kojem je igrao dr. Micklea, dok su glavne role nosili Johnny Deep i Fay Dunaway.

Dok su spomenuti filmovi imali promjenjivi uspjeh, »Otok dr. Moreaua« (1996.) koji se temeljio na romanu Herberta Georgea Wellsa, a u režiji Johna Frankenheimera bio je potpuni promašaj. Posljednji film koji je Brando snimio (2001.) bio je »Tko je kome smjestio« (režija Jeremy Leven) u kojem je nastupao sa svojim prijateljom Robertom de Nirom.

Pred kraj života, teško bolestan (imao je rak) Brando se posvema povukao iz javnosti, jedino se družio s Michaelom Jacksonom, a pričalo se da ga je slavni pjevač doživljavao kao oca. Jedno mu se prigodom, često se prisjećajući svojih roditelja, u to vrijeme povjerio: »Majku sam neizmjerno i nježno volio, a oca, tog gada, sam koliko mrzio, toliko i obožavao.« (Brando senior vodio je sinovljeve financije i uludo, pogrešnim ulaganjima potrošio milijune dolara).

A, kada je Brando umro (1. svibnja 2004.), sukladno njegovoj želji bio je kremiran; posmrtni ostaci raspršeni su, izloženi oštrim pustinjskim vjetrovima dijelom u Dolini smrti, a dijelom (pomiješani s pepelom dugogodišnjeg prijatelja i ljubavnika Wallyja Coxa, čovjeka kojeg je po osobnom priznanju jedinog iskreno volio) preneseni na atol Tetiarou, »njegovu omiljenu zemlju snova«, kako bi, govorila je Tarita, »poput ptice odletio daleko, gore, prema sjenama smiraja«. A u jednom razgovoru pred smrt Brando je gorko priznao: »Slava mi je donijela bogatstvo, ali i prokletstvo; a ni s jednom od tih stvari nisam se znao nositi.«

Objava 100. godišnjica rođenja Marlona Branda: Fascinantna enigma i moć zijezde najvišeg reda pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak