Držićev ‘Arkulin’ novi je premijerni naslov u Kazalištu Marina Držića. Predstavu u režiji Marine Pejnović možete pogledati premijerno 4. listopada na Velikoj sceni. Reprizne izvedbe su 5. i 31. listopada te 2. studenog. Igraju: Marijan Nejašmić Banić, Angela Bulum, Glorija Šoletić, Antonio Agostini, Bojan Beribaka, Hrvoje Sebastijan, Izmira Brautović, Boris Matić, Nika Lasić i Mirej Stanić. Za kostimografiju je zadužena Petra Pavičić, za scenografiju Zdravka Ivandija Kirigin, a glazbu potpisuje Josip Skender. Jezični je savjetnik Maro Martinović. Više smo saznali od same redateljice Marine Pejnović.

Za početak recite nam kako je došlo do želje i ideje da režirate Držićevog ‘Arkulina’, čime Vas je privuklo baš to djelo našeg velikog komediografa?
‘Arkulina’ sam tijekom studija režirala kao ispitnu produkciju. Nekoliko smo se mjeseci bavili tim komadom te me najviše intrigiralo kako vrijednosti toga vremena pretvoriti u nama prihvatljiv sustav vrijednosti i kako maniru pretjerane glume potrebne za commediu del arte pretočiti u moderni jezik pretjerivanja. Izabrali smo kod crtanih filmova. Za studentsku publiku u Zagrebu koja ne razumije niti riječ dok gleda našla sam dovoljno opisan mizanscen kako bi mogli pratiti komad te reagirati smijehom. Sada mi je glavni samozadatak vidjeti pristaje li na tu malu iščašenost dubrovačka publika. Zadnja dva čina tek postaju commedia erudita te tjeraju na jaka redateljska rješenja i promjenu žanra i stila. Od svih Držićevih djela ‘Arkulin’ je najplodnije tlo jer je dovoljno dovršen da ne moraš izmišljati toplu vodu, a dovoljno nedovršen da možeš u njega upisati što ti je potrebno. Ksenofobija u vidu Kotorana, Vlaha Kučivrata koja je utkana u Držćev komediografski svijet i šovinizam koji vidimo u prodaji Ančice za kontradotu, a rezultira happy endom, danas su neprihvatljivi. Upravo zato mi je ovo i najdraži Držićev komad jer zbog svoje nedovršenosti mi omogućuje da prilagodim sliku svijeta današnjem vremenu i vrijednostima. Postavljanje tih vrijednosti na scenu u maniri razglednice bez adresiranja te problematike prijevoda u današnje vrijeme, nema smisla. Moj interpretacija Negromanta je da je najveće čudo kad se ljudi udruže protiv takvih silnika u društvu te da ih tek tada možemo pobijediti. Iz toga razloga ga postavljam korski. Kad ih isključimo iz društva, ali ovaj komad nudi i rehabilitaciju u vidu Grka Albaneza koji psihološki podigne Arkulina te ga usmjeri u propitkivanje, samopromatranje. Psihološki je ovo najinteresantniji Držić koji se u zadnja dva čina bavi egzistencijalnom krizom. Nestajanje kuće i nestajanje tijela, egzistencijalna kriza stupnjevi su lekcije koju prođe – prvo ga isključe iz društva, zatim mu oduzmu imovinu, i potom identitet. To su nevjerojatno moderne teme.

Držićeva djela uvijek intrigiraju i privlače dubrovačku publiku, s tim da su tada u priču uključena i velika očekivanja. Kako teku završne probe? Kako se osjećate sada kad se bliži premijera u našem teatru? Ima li treme, straha kako će biti prihvaćena Vaša režija ‘Arkulina’ za koju ravnatelj KMD-a Paolo Tišljarić kaže da je moderna, mladenačka i da će svakako iznenađenje?
Naravno da imam tremu, ali mislim da će dubrovačka publika biti oduševljena s Arkulinom Mara Banića. Privilegija je režirati ga. Anđela, Bojan, Antonio, Glorija, Nika, Hrvoje, Mima, Boris, Nikola su se od prvoga dana bacilli na glavu i presretna sam s njihovim angažmanom te kreacijama. Ako se dubrovačkoj publici i ne svidi sigurno je da je ispred njih vrlo pošteno napravljen posao svih dionika, ali sigurno da ne mogu ja sa 32 godine režirati u maniri koja je uspostavljena 60tih godina 20 stoljeća. Zahvalna sam Paolu što to razumije.

Ako otkrijemo u kom smislu će biti iznenađenje, onda prestaje biti iznenađenje, zato nećemo to raditi. Međutim možete li nam makar dati naslutiti…?!
Zadržali smo sve likove i situacije te ih transkribirali u svijet mrtvaca na groblju koji se iako mrtvi i dalje bore za novac, hranu, ljubav.

Mnogi Vaši kolege još traže svoj izričaj, put i ‘mjesto pod suncem’. Vi ste očito, zahvaljujući talentu, za pretpostaviti je da su kumovali samouvjerenost, upornost i barem pinkica sreće, kao vrlo mlada redateljica se već etablirali. Svjedoče tome i brojne prestižne nominacije i priznanja. S jedne je strane to zasigurno predivno, ispunja Vas ponosom i radošću, a s druge je ipak odgovornost jer se očekuje od Vas izvrsnost. Kako korespondirate s navedenim?
Sigurno da je bilo podosta sreće, ali ne može se reći da sam jedina imala prilike. Imala sam petlje odbiti projekte i naslove, izaći iz projekata kako bih poentirala u tom času hitno potrebno te intuiciju kada i koga treba poslušati. Nisam svijet namještala po svojoj slici i prilici te mislila da od mene počinje. Jako sam osjetljiva na ljude u kazalištu koji misle da su iznad ostalih te se tako nose. Tajna je u odbijanju naslova, spremnost na zahtjevne predstave i velik broj glumaca u podjeli te neizbjegavanje rješavanja problema. Prezirem kada se stvari ne adresiraju pa završe ispred mene na probi da ih rješavam, a nemaju veze s mojim poslom. Nezamjeranje i stavljanje pod tepih vodi u kaos. Također se često mladi redatelji ne usude reći naslov koji stvarno žele raditi, već se sami degradiraju u pregovorima. Kao da smo vječni. Treba odmah priliku maksimalno iskoristiti. Pritisak je često velik, ali od kada sam reducirala vrste projekata koje radim te se samo posvetila kazališnoj režiji laknulo mi je. Fokusiranija sam i mirnija. Uz svu izloženost, često grubom komentiranju mog posla u javnosti ipak smatram da sam dobila na lotu kada sam ga izabrala. Moji problemi u danu su kako nešto otpjevati, kako napisati, kako izgovoriti… a to je privilegija. Ponekad radim predstavu u
ime vježbanja zanata, a ponekad je to project koji sam ja donijela, ali sve tretiram s jednakom energijom i posvetim im se do kraja. U zemlji ispod 4 milijuna ljudi nerealno je očekivati da ćeš se profilirati u samo jednoj vrsti kazališta, ali mene raznolikost tih zadataka i drži u ovom poslu. Uvijek je novo.

Koliko je i u kojem smislu ‘Arkulin’ aktualan? O čemu zapravo Držić kroz njega progovara?
Nažalost je aktualna njegova galerija likova. Škrtih, pohlepnih, mizoginih, ksenofobnih. Također ponovno je aktualna ekonomska hijerarhija u društvu koja dovodi do pojavno sti poslušnih sluga koje nemaju glas. Držić i tada progovara da je potrebna visa sila, deus ex machina za razrješenje s takvima u društvu. Da je potrebna prevara kako bi došlo do rehabilitacije Arkulina. U ovoj predstavi ja idem i korak dalje – potrebna je negromancija u vidu zajedničkog udruženja.

Iako ste sigurno zaokupljeni probama, ali nađe se vjerujem i prostora za uživati u Gradu. Kakav je Vaš odnos s Dubrovnikom? Kako ga osjećate i kako u njemu provodite vrijeme?
U Dubrovniku sam radila desetak projekata, što na Igrama, što u kazalištu. Provela dvije zime ovdje koje su mi i najdraži period za doći. Ovo je grad u kojem sam redateljski stasala, grad moj prve asistenture, jedne od prvih profesionalnih režija, grad koji mi je dao priliku. Nekoliko godina mi je trebalo da na njega ne gledam poslovno, već da u njemu uživam i privatno. Kada u sezoni nemam poslovnog razloga za dolazak, ja svejedno dođem jer mi fali.

Foto: Ivan Pozniak